U srcu jedne doline, usred polja šuma i livada, u jednoj lijepoj

dvokatnici živjela je jedna sretna obitelj. U obitelji, troje

njih: majka, otac i njihov sin, krasno šestogodišnje dijete duge

plave kose. Kroz dolinu protiče bistra i živahna rijeka.

Njihova je kuća van mjesta, na osami. Svake su se nedjelje

vozili do mjesne crkve u malom razdrndanom automobilu.

I svake su večeri, prije spavanja zajedno molili. Svake je

večeri jedan anđeo uzimao njihove molitve i odnosio ih Bogu.

Jednog je proljeća kiša padala dan za danom. Dolina se stala

plaviti vodom. Otac je zagrlio ženu i sina. Stajali su tako jedno

vrijeme u tišini, zabrinuti... nivo vode je rastao. “Popnimo se na

krov,” rekao je otac. Uzeo je dijete, popeo se na tavan i odatle

na krov. Majka ih je pratila. Na krovu su se osjećali kao brodolomci

na otoku. Voda je rasla i krov je postajao sve manji i manji.

Naposlijetku je narasla do samog vrha krova i dotakla im

gležnjeve. “Uzmi dijete u naručje i popni se na moja leđa,

”reče otac ženi. Nadodao je: “Što god da se desi,

neću te ostaviti.” Voda je rasla i majka podigne sina na svoja

ramena. “Što god da se desi, neću te ostaviti,” rekla mu je.

Voda se i dalje penjala. Iznenada je pokrila očevu glavu, zatim

ženinu i stala je prijetiti djetetu. Anđeo, koji je kao i uvijek

došao preuzeti njihovu večernju molitvu, vidio je samo dječju

glavu kako viri iz vode. Uzeo ju je i laganim pokretom povukao

nagore. Za njom je izašla majčina glava a odmah zatim i očeva.

Nitko od njih nije popustio stisak. Anđeo je poletio i odnio ih na

jednu uzvisinu. Otac majka i sin su se stali valjati po travi smijući

se i plačući istovremeno. Umjesto večernje molitve anđeo je na

nebo odnio njihovu ljubav. Te su večeri zvijezde jače zasjale.