Njihovo vrijeme dolazi, sve su jači, sve su bliže. Bliži se i Taj čas. Čuvajte svoje i njihove snove, molimo vas. Rame uz rame, vjetrom u nemirnoj noći nošeni, u vatri rođeni, a ubojstvom, krvlju i ratom odgajani opet će u tami stajati. Predvođeni bijelim oklopom i ovaj planet će pokoriti, naše vrijeme ukrasti, a ljude porobiti i one hrabre koji se suprotstave, ubiti. Razbacani vremenom, dimenzijama i raznim svjetovima oni su prognani zbog zla svojega. Nikada zajedno kročiti neće, im je rečeno, ali znali su da će ujedinjeno opet njihovo zlo biti. Sada pomoć samo od još nerođenih stići može. Njih šest sa sedmim se ujediniti mora, dok troje novorođenčadi, u isto vrijeme rođenih, osmu godinu navrši.

Dvije predivne zelenooke curice, jedna bijele kose kao snijeg, a druga tamne kao crna zemlja sama - obje sa sitnim ožiljcima iznad lijeve sljepoočnice, ožiljcima nepoznatim njihovim biološkim roditeljima i doktoru, koji će ih jednom donijeti na ovaj svijet, u ovu dimenziju. Toliko slične, tako bliske, kao sestre, ma skoro kao jedno biće, a udaljenje tisućama kilometara prašnjavih putova, autoputova, tunela, šuma i mora. I jedan dječak zeleno plavih očiju kao najljepše i najtoplije more, u vrućem ljetu, oči tako duboke da se na sam pogled u njih, i muškarac i žena, bili mladi ili stari, jednostavno izgube, i na trenutak napuste ovu dimenziju i odu na ljepše mjesto, a tko mu kroz žutu kosu prstima prođe, taj se od njega ne odvaja, iako zbog svoga odrastanja, malo kome dati će blizu. Svo troje, osmjeha da im niti jedna rasa odoljeti ne može, osim onih koji za uništenje svega pred sobom, u ljudskom vremenu previše za pojmiti, dugo plan kuju. Sa punim, prošaranim plavom izmaglicom mjesecom, dvanaest minuta iza ponoći, njih troje po prvi puta, zemaljski zrak će udahnuti, i postati njihovi novi stanovnici. U majčinim utrobama o njima sanjali su.

Dvoje od sveukupno njih šest, u vatri stoljećima zarobljeni bijahu, okruženi vrelom magmom i maglom do kuda ljudski, pa čak i vilenjački pogled seže. Osuđeni zbog ljubavi svoje lude, iskrene, sudbonosne i zabranjene. Znojni, jedva dišući od paklene vrućine, teškim lancima jedno za drugo svezani, prstima se dodirujući, oni se prisjećaju. Skrivajući se od zlih pogleda i jezika, voljeli su se. Iza debelih hladnih zidina i duboko u Crvenoj šumi, koja bijaše tako nazvana jer tamo bi ljudi vile odvodili, i na kamenjaru ih klali, zbog sada već zaboravljenoga razloga, uzroka zašto su vile ljudskom rodu na zlu glasu bile. Neki kažu zbog njihova srca i krvi, koje su među iskvarenim crnim magovima, jako puno značile, i bile na visokoj cijeni, jer su se jedino pomoću vilenjače krvi, neke od najmoćnijih čarolija kontrole zmajeva mogle ostvariti.

Drugi pak govore, da je jedan od prvih vilenjačkih kraljeva, zbog lude i posesivne ljubavi, koja mu nije bila uzvraćena, jedini izlaz u svojoj ludosti, bio ubiti nju - koja je slučajno bila sestra onoga, koji je to vrijeme bio na čelu ljudskoga roda. Sve su to samo legende, i ima ih još mnogo, iako samo vile znaju istinu, o kojoj nikome ne zbore. Bilo kako bilo u ta stara vremena, naši su si ljubavnici, daleko u šumi, i daleko od pogleda, morali ljubav pokazivati, jer veza njihova dozvoljena ni prihvaćena bila nije. Ona je vatrom baratala najljepše u sva četiri kraljevstva. Nitko joj ravan bio nije, dok je dva zmaja satkana od čiste vatre iz ruku svojih u nebo puštala, sa smiješkom na svome putenome licu. Rat voljela nije niti smrt, a najviše od svega miris zapaljenoga mesa prezirala je, kao i oca svoga koji ju je za to čuvao. Nikome, ni priči dok je mala bila nije dao ; u dvoru ju je čuvao, te za mržnju i rat obučavao.

O Bijelome vitezu na krilatome konju , koji pravdu širi kroz rat, mladi um joj je kvario. Da su vatra i mač jedina istina učio ju je. U tim trenutcima o majci je svojoj maštala, prisjećala se njezinoga dodira dok joj je češljala kosu i trenutka smrti njezine, kada ju je grbava spodoba u sivom odnijela u smrt. Njezine upite o danu majčine smrti otac je ignorirao. Svaki puta kada bi ga nježnim glasom o tome upitala, on rukom bi odmahnuo i vratima za sobom zalupio Igrati sa djecom dao joj nije, te je dane mira provodila na prozoru, gledajući djecu kako za loptom na trgu trče, promatrajući rijeku koja je kroz njeno kraljevstvo prolazila i plavokosoga dječaka kako do koljena u toj vodi svaki dan sjedi.

Godine su prolazile, njezina crvenkasta kosa, koja je padala preko prćastoga joj nosa punoga sitnih pjegica, je sve duža, dok u pletenici do butina joj završetak bio nije. Njezino tijelo postajalo je sve ženstvenije, a crna uz tijelo pripijena odjeća sve je namjerno naglašavala dok je ispod bujnih trepavica sa vatrenim zjenicama, neprijatelje svoga oca u prah pretvarala. Na svoje crvene duge nokte je pazila dok se vatrom igrala i borila. Visoke sjajne čizme obložene kromom na peti i rukavice do laktova, bez prstiju, izrađene su od magme koja svakih sto godina iz vulkana se izbacuje i od ljuske zmaja vatre presvučene. Otporno je na sve osim na najčišću vodu koju nitko okusio nije, niti zna gdje se izvor krije, a legenda glasi da život u mrtvo tijelo vraća. Ta njegova priča joj je u uhu ostala dok joj je pod prozorom dječak, sada mladić modre kose kasno u noći pripovijedao. Što je više u djevojku stasala, to su joj otac i smrt postajali bliži, pogled njezin zavodljiv, a opet od takvoga života razočaran i umoran. Život se njezin zloćom ispunjavao, dok se on mokre kose odlučio nije, sluga postati u njihovim dvorima. U očima njezinoga oca prijezir se vidio, dok je kćer kako sa slugom koketira gledao, kako mu se smješka, to mu je srce cjepalo. Njemu samo sluga on je bio, ali da je on odabranik Vode nije znao. Samo ona njegovu tajnu je skrivala, što sa vodom umio je. Vodu iz posude jednim potezom ruke u zrak dizao je, dok se voda formirala u što god je on u svom umu poželio, gaseći nekada kasno u noći njezinu vatru, ostavljajući samo sparinu u njezinoj mirisnoj sobi. Okruženi parom, voljeli su sljubljeni i goli jedno nad drugim ležati, ljubeći se na krevetu dok je njezin otac izbivao, a kada je u svojim odajama bio, po šumama su se skrivali.

Otac njezin, od svojih sluga stvari saznavao je, te po naredbi bijeloga viteza kojem se luđački divio, kćer svoju i slugu njezina, zarobiti u vatri koja se ne gasi je morao. Bijeli Vitez mu ime i povijest mladića u par rečenica zgotovi, na što znoj i nevjerica ludoga oca oblije. Njegova voljena supruga u njemu više sjećanja ne budi, kćer ga je slugom zamijenila, te je samo smrt i prijezir u njegovom tijelu ostao. Ubiti njih dvoje, ni on ni Bijeli vitez mogli nisu, već su ih vječno spojene u vatri zarobili. Za njezine suze otac više mario nije. Od malih nogu imenom ju zvao nije, a sada na rastanku njezino ime je prozborio. - Flammra, razočarala si me, kćeri jedina. Sada samo gnjev, mržnja i osveta njihovim venama kolaju, dok vrijeme svoje očekuju.

Treći od šest, treći i posljednji sin kojeg je zmaj nakon ubojstva oca odgojio, razapet na križu od zmajeve kosti, provede skoro dvadeset stotina godina u nemogućnosti da na posljednji počinak ode. Uništenje svoga sela od strane Bijele vojske nijemo gledao je, padanje svoga oca pod bijelim mačem doživio je i to zaboraviti nikada neće. Prije dolaska krvi i smrti i dan je mirisao drugačije, dok se sa svoja dva brata iza kuće u slami igrao. Kućicu su sebi gradili da od oca, šamara i mirisa alkohola pobjeći mogu. Vjetar je počeo jače puhati donoseći sablasnu zimu koja se uvlačila u kosti. Samo nekoliko suza i sati kasnije selo je uništeno bilo, a leševi njegove braće, sa kojima se prije nekoliko naleta vjetra igrao, sada su osakaćeni i obezglavljeni ležali u lokvama vlastite krvi. Iz slame promatrao je dolazak, a pod zmajem njihov odlazak je gledao. Nakon ubojstva njegova pijanoga oca, Bijeli vitez glavu je prema nebu dignuo, okrenuo se prema slami te lakim korakom krene prema njemu. Uz snažan krik i nalet vjetra koji cijelu slamu po selu razbaca, sunce se prekrije dok divovsko biće silazi na zemlju tik do njega, iz nekoga razloga štiteći ga. Zarežavši na viteza, pokazujući sve svoje oštre zube, daje mu do znanja da se odmakne. - U redu Etnosarg, uzmi si ovo ljudsko dijete, meni i tako sada od koristi ono nije – egoistično vitez u bijelom sjajnom oklopu odgovara zmaju kroz smiješak. Okreće se i upućuje prema svojem konju ; i naše oči još jednom će se susresti u bitci. Ne govoreći ništa dječak brišući suze, penje sa zmaju na leđa, te se samo zajedno vinu u zrak prema šumovitom krajoliku prepunom borova. Kočije je pod sobom promatrao, ptice pored sebe pokušavao rukom dohvatiti, jednom rukom držeći se za zmajevu ljusku da ne sklizne.

Nakon što su sletili u ogromnu plavu špilju, na kojoj se nalazilo bijelo jezerce, zmaj se vodi približi, lizne gutljaj te poprimi poznati oblik starčića kojeg je dječak nekada viđao u svom selu. Sjeća se kako mu je sa majkom znao dugo pričati, kada bi išli na tržnicu prodati svoje usjeve i kako ga je uvijek nasmiješeno gledao. - Ja sam Etnosarg a ti si pretpostavljam Yenoh – nasmiješeno progovori gledajući ga u sive oči znajući da ne zna od kuda on njegovo ime pozna. - Ništa ne brini, poznavao sam tvoju majku, koja je bila najljepše dvobiće koje ikada vidjeh.

Na spomen majke, oči mu zasuze, starac prah iz vrećice na remenu izvuče, baci u zrak i ogromna zlatna škrinja sa izrezanim simbolima, koja je pripadala njegovoj majci se stvori. Ključ u ovome vremenu dobiti nećeš, a na silu škrinji ovoj učiniti ništa nećeš. Samo strpljivost i žrtva će dobro ovome svijetu donijeti, kao i vrijednost prijateljstva. - Iste oči kao majka imaš te vas ista žar i želja za pravdom krasi. O majci mu govori nekoliko dana za redom. Ništa to dječak znao nije, niti da mu majka istu krv kao zmajevi dijeli, niti da je njezin nestanak za njegovo dobro. Živjela je tako u istoj ovoj pećini skrivajući se od Bijeloga oklopa, radeći na maču za svoga sina, te je naposljetku sklopila oči i izdahnula. Mač se u škrinji nalazi, ali tek kada ključ Yenoh nađe, pripadati će njemu. Ljeta i zime prolaze dok sada dječak, Zmajevim jezikom kao materinjim govori, a mačevima i lukom se služi kao da se rodio sa njima. Etnosarg sve stariji i nemoćniji, o životu, dobroti, ljubavi i zmajevima ga uči no majčina divlja strana mira mu ne da. Želja za pravdom, a i ta mladost, tjeraju ga na lude stvari. Ponekad je, kada je u nevolji nekoga vidio, u šumama malo se zanio Prejaka želja koja struji njime, upravljala je oštricom i šakama, te mu nije dala mira. Reputaciju negativnu tako mu seljaci zalijepiše, ali nevini ga se nikada ne bojaše, već za njegovu pomoć moljahu kada u nevolju zapadoše. Nitko, gdje biva nije znao, nikada ga nitko kako zbori nije čuo, već tko je preživio, samo o zvuku njegove oštrice je drugima prepričavao. Kada shvati da starac mu nekada i istinu zbori, naljutiti se on bez razloga znao, te se uputiti prema predivnome jezeru, gdje se vodom igrao i svoje pjesme pisao.

O majci je i svojoj braći razmišljao gledajući o valove koje je vjetar na površini jezerca činio. Slabo su mu na oca misli letjele jer ga je prezirao što je na majku znao pijan ruku dizati. Kad bi mu siva kosa malo porasla, iz svojih širokih hlača, džepova punih oružja i olovaka, izvukao bi mali ručni nožić koji je, nakon samo jednu zimu suživota sa Etnosargom iskovao, i njime si odrezao kosu na pristojnu dužinu. Često je muzikaše znao u selu pod brdom slušati, ali tako da nitko ni njegovu sjenu ne primijeti. Jednu pak večer, iskravši se iz pećine da se prošeta, na predivnu djevojku koju je skupina vojnika krenula silovati, naleti. Bez razmišljanja oči mu se zamrače, ruka oštricu izvadi, te tri vojnika usmrti bez problema. Djevojku sa poda digne desnom rukom punom ožiljaka, pokrije ju svojim krznom koje je nosio oko pasa kao remen, te odvede do obližnjega drveta. Ništa ne pričajući ponudi joj svoju čuturicu vode da ispije koji gutljaj i dođe sebi. Dok vodu pije, on joj zašiljene uši ispod oka promatra i zlatnim joj se očima divi. Ne zna od kud ali on ju zna, i kada ona uzbuđeno njegovo ime spomene, tu je kraj za njih bio. Kiša je počela naglo padati, ali grmljavina nije mogla sakriti glasne udare kopita o pod, te se ispred njih bijeli konj sa još bjeljim vitezom stvori sišavši u sekundi sa konja i liši mladića svijesti. Razapet na križu, u bolovima je gledao kako ju oštricom probadaju i još živu odvlače. Odsjaj bijeloga oklopa, sa plaštem koji na vjetru vijori je zadnje što je od njega vidio. Nekoliko desetaka godina kao sekunda prođe, svi koji ga hraniše umru, a zamak godine i rat pojedu. Razapet, mržnju svoju i osvetu hrani. Nekada najbolji i najomraženiji bio, odbjegli, a zauvijek u modrome ledu zaleđen počiva četvrti sa svojom crnom kao noć katanom, dužine kao on cijeli. Njome je nekada ubijao u Njegovo ime. Nedužnima je život uskraćivao, djecu i novac krao, dok mu suza niz obraz nije potekla. Kada mu je slabo od naredbi postalo, rep je svoj sam odrezao, uniformu njihovu skinuo, a katanu o krvave zavoje omotao i opasao oko pasa. Nikada više na nedužne ruku dići neće, obeća sam sebi, već će svoj potraćen život za njih dati. Od bogatih tada krasti počne, siromašnima davati, za svoj život ne mareći. Malo tko njegovom umijeću baratanja katanom je ravan bio. Na posljetku okružen sa desetak lovaca na glave, vođeni djevojkom u bijelom, primoran je svoje obećanje prekršiti i izvući crnu oštricu. Nekoliko stotinki od kidanja zavoja sve glave sa ramena su pale, a djevojka lebdeći u zraku ni kap krvi ne pokupi. Bijela joj put, da se kroz nju stabla vide, a haljina vijori na vjetru dok vadi bijelu, dugačku iglu iz usta i baca je njemu u vrat. Prebrza je i za mene, misli u sebi dok pada i udara o pod. Ulovljen, poražen od bijele magije i duha na vječni led biva osuđen, kao što je i njegovo srce nekada bilo.

Silueta koja je smrt donosila, za kojom se u crnim noćima samo odsjaj srebrne kacige i dva mača na leđima vide, biva od Života ulovljena. Uhvaćena sa željom i namjerom da nikada više smrt ni strah ne sije ljudima ni vilenjacima. Od samoga Kaosa, prva nastala prosipanjem pepela crnoga konja umrlog užasnom smrću, na tek niknutu travku, na vrelome kamenu. Svojom krvlju Kaos travku zalije.

U početku Smrt samo crni dim bijaše, te upute da za 23 sata, od nastanka do drva Života dođe i uzme što joj pripada. U škrinju je Kaos, crni plašt, srebrnu kacigu bez otvora za oči, te dva mača položio. Crni mač, prošaran bijelim dijamantima i crne ručke, za oduzimanje života služi, dok bijeli mač, duži nego crni, indigo-plave ručke kroz koji crna tekućina kola, je za davanje života služio. Dvadeset i tri života Kaos mu pokloni da podijeli, a beskonačno da život oduzme.

U isto vrijeme, sa donje strane tek nastaloga svijeta Život je stvoren od istoga tvorca, oca i majke. Nastade tako što zmijoliko biće se oko zaleđene biljke omota, istrune te otopi i da život cvijetu, iz kojeg bijela svjetlost u zrak se vine. I jednom i drugom, da sve oblike uzmu, sposobnost se da, ostavljajući njima odluku, hoće li to činiti ili ne. Smrt jednom odluči tuđi oblik uzeti, smatrajući da je takav čin obmana i laž, dok Život, ne razmišljajući, tijela očeva dok majke rađaju uze. Vremenom, stoljećima Život postaje iskvareniji ne znajući to, što više vremena provodi među ljudima i vilenjacima, dok Smrt u mraku razočarano promatra, ne miješajući se, radeći svoj posao, oduzimajući živote koje mora. Život, dio vilenjaka i ljudi postaje, počevši mrziti Smrt zbog njegovoga zadatka, pokušavajući ga se riješiti. Ljudskim spačkama i vilenjačkim magijama pokušava Smrt prevariti, ali bezuspješno. Njih četrdeset i dvoje, pola ljudi pola vilenjaci na čelu sa Bijelim vitezom, predivne srebrno- bijele kacige, iz koje samo svjetlost izlazi, sa dva mača oko struka, na krilatome konju u zamku će Smrt namamiti. Svi napitak besmrtnosti, iz bijeloga jezerca u tamnoj pećini, tri dana prije polaska popiše, otrovne i teške, od Života i Crnih vilenjaka iskovane, okove na konje stavljaju i put staroga hrasta kreću. Sa Životom se kod njegova potoka i kamena prije nađu, plan dogovore, najedu i u lov na Smrt idu. Na svačije čudo, Smrt ih je na dogovorenome mjestu na koljenima čekala. Suznim i razočaranim zlatnim očima, u svoga brata gleda, dva puta do sada u tijelu vilenjaka. Na koljenima djevojka u bijeloj halji, zašiljenih ušiju i prekrasnih dubokih zlatnih očiju, pruža ruke ispred sebe da joj te okove stave. Ni riječi progovorila nije jer njeno oko sve krije. Vječno će u okovima tim biti, ptice će slušati i vrijeme kako prolazi gledati. Od svoje i krvi svoje sestre, Život tu večer u paktu sa ljudima i vilenjacima blijedu kopiju Smrti načini. Siva utvara, poderane odječe sa grbom na leđima, svoju egzistenciju Životu u ruke položi, dobije sivu oštricu i prisegne na služenje.

Drugi Svjetski rat ne jenjava, dok su sve oči uprte u nebo puno vatrometa, granata i metaka. Zgrade gdje su se djeca nekada igrala, gdje su se mladići i djevojke ljubili, sada su razrušene do temelja. Kuće su progutane u plamenu, dok se smrad zapaljenih leševa širi ulicama. Izgladnjena i izranjavanja tijela na ulicama, skloništima i bojišnicama vrište u agoniji i bolovima, u bolnoj nemogućnosti da napokon umru. Pravde nigdje nema. Tek rođena djeca bivaju iz zabave streljana, a majke i sestre silovane. Šapati i tiho smijanje dopiru sa jednoga potkrovlja. Dječica ju «anđeo» od milja zovu, a roditelji i ostali koji ju znaju, od straha da joj ne naškode, njezino ime i povijest ne spominju. Sjedeći na podu prekriženih nogu, uvijek sa smiješkom na licu, neke djevojčice češkajući po glavi, bajke i priče im pripovijeda. U satima kada granate na grad ne padaju, dok grad sablasno miruje, priča im o dugokosome ratniku i njegovoj crnoj katani, te kako su svoj život posvetili čuvanju nevinih. Nježno skida gumicu sa svoje valovite, duge, tek oprane kišnicom od sinoć, smeđe kose, prstima prolazi kroz nju raspuštajući je skoro do kraja leđa. Prstima na svojoj kosi pokazuje koliko je dugu kosu on imao. - Tako mu je kosa padala preko očiju da mu ih nitko nikada nije vidio, samo su se ožiljci pod kosom nazirali, ali on je ipak uvijek vidio njih – smiješkom im govori škicajući ih kroz kosu koju je preko očiju bacila. Kao sam vjetar je bio okretan i brz. - Bi li mogao presjeći onu granatu što je pogodila moju kućicu na drvetu ? – jedan mršavi dječačić ju upita, kimajući glavom u znak da bi mogao. - Naravno da bi, ako budete večeras dobri i tihi i ako odete rano spavati, možda će sutra doći – svima im govori, kao da i ona u to vjeruje. Mlađi su već zaspali ali ona svoju priču nastavlja trojici starijih dječaka i dvjema curama pripovijedati.

Bio je on general najmoćnije vojske u Japanu, koja je bila pod Bijelim vitezom, čije lice nije nikada nitko vidio i preživio to. A on je odgovarao caru samome. Majku i oca mu je odnijela siva pogrbljena utvara, dok je on samo tri godine brojao. Dok su oko vatre sjedili, dva puta je netko na vrata pokucao, četiri sekunde sačekao te opet tri puta jače o vrata udario, te je nakon toga uz gromoglasan udar to stvorenje i ušlo. Otac ga je u ormar zatvorio, gurnuvši mu u džep papir i nekakav ključ. Kroz pukotinu na vratima gledao je kako mu roditelje na koljenima ta spodoba ljubi u usta, isisavajući živote iz njih ostavljajući za sobom samo leševe. Suza mu niz obraz potekne, ali samo zube stisnu i pogledom prati jedva hodajuću spodobu kako se uputila prema brežuljku i nekakvom bijelom vitezu koji ju je gore čekao. Za tugovanje vremena bilo nije, niti je smisla imalo, već ih samo iza kuće gdje su se igrali sam pokopa. Sam samcat, za nekoliko sati iskopa duboku rupu i položi u njoj leš oca i majke, jedno do drugoga i zatrpa ih suhom zemljom. Na papiru karta ga do kućice na osami odvede. Trinaest dana i noći sam je koračao nepoznatim krajolicima uz slabe zalihe hrane i pića. Znajući da ga nešto važno očekuje, nije prestajao hodati ni kada su mu tabani prokrvarili. Na izmaku snaga baraku ispred sebe ugleda, i brzim korakom, brišući si znoj sa čela, krene prema vidno razbijenim vratima, loše zakrpana trulim daskama. Crnim očima, sa dubokim ožiljkom preko lica, od oka do brade, nasmijanoga ga dočeka mili starčić. Trljajući sivu bradu poziva ga da slobodno uđe u njegov skromni dom. Dječak se nakloni u znak poštovanja, te sjeda nasuprot starca gledajući u stol. Šuteći tako, sve vrijeme gledajući u stol, poseže rukom u džep i vadi ključ koji gura do pola stola. Starac se samo nasmije, ne progovorivši ni riječ, lovi ga za zglob i vuče za sobom. Vodi ga do stražnje prostorije koja na mirisne štapiće miriši, u kojoj se nalazi divovski sjajni crni kamen u obliku jajeta. Na vatri koja treperi desno od njih kamen se presijava u bojama dostojnih Bogova samih. I tako legenda glasi, da je nastala njegova crna katana, jedna od tri koja može Smrt i Život ubiti. Mačevi imaju nevjerojatnu sposobnost da prerežu Smrt ili Život na pola, da se harmonija opet rodi, da se svjetovi vrate u ravnotežu. To je zbog čega se ovaj rat zapravo vodi, zbog čega nevini gube glave. Zato spisak o tome ne smije pasti u krive ruke, objašnjava sigurno u sebe mladićima i curama koji su još budni.

- Zašto te on traži, zašto si pobjegla ako si ti ipak Njegova sestra – prekine ju jedan mladić u pokidanoj majici i hlačama poprskanim krvlju. - To ti je nažalost duga priča, možda vam je jednom i ispričam, a sada pokušajte uloviti malo sna ; I zapamtite što se radi ako vas u snu ulove – upozorava ih vezući si kosu, koja je sada već suha, u rep.