Daleko na pacifičkim otocima živjela je djevojka čija obitelj se bavila izlovom školjaka bisernica. Činilo se logičnim da je i ona nastavila tu tradiciju. Ono što ju je činilo drukčijom od ostalih djevojaka koje su se bavile istim poslom bilo je to što je na more odlazila sama. Imala je svoj način rada koji je obuhvaćao dugotrajne pripreme koje do tada nitko nikada nije prakticirao pa se u tuđim očima činila jednostavno smiješna i komplicirana. Moralo se priznatim, makar gledajući tuđim očima, da zbog toga nije imala ni naročite rezultate. Kući nikada nije nosila nikakvoga ulova što je zaista bilo čudno. Njeni ukućani su je smatrali nesposobnom i slabih pluća i zbog toga je trpjela svaki dan ukore svoje obitelji.
Ali ta djevojka je bila zapravo jedno posebno biće, biće koje je više voljelo morski svijet nego kopneni. Njena pluća i njen um bili su zadivljujući. Njen uron bi trajao gotovo nevjerojatno puno minuta a sve to zbog korištenja posebnih vježbi disanja. Djevojka je uživala plivati a naročito roniti u zoru kada bi zrake sunca padale na more pod posebnim kutom a morski svijet u dubini bi se činio poput rastopljenog sunčevog zlata.
Čim bi zaronila krenula bi ne samo sa ciljem da pronađe školjke bisernice nego da pozdravi i prošeta morskim hridinama na kojem su rasli koralji, morska trava, plivale male šarene ribice, morski konjići i ostali stanovnici njenog omiljenog grebena. Umjesto da šeta gradom poput ostalih djevojaka ona je voljela šetati morskim dubinama.