Djevojka je uvijek imala nožić uz sebe jer školjku je trebalo nasilno otkinuti sa njene prirodne podloge, trebalo ju je iznijeti van, zatim tim istim nožićem trebalo je nasilno otvoriti njene ljušture i kad bi sve to bilo učinjeno unutra možda i nije bilo bisera. I tako su na stotine i stotine školjaka propadale zbog nekoliko uspješno pronađenih bisernih zrnaca.
Bila je jako mala kada je shvatila da nije u stanju ozlijediti školjku i da nije u stanju biti kao ostale djevojke. Zbog toga se pravila da nije sposobna pronaći školjku, da je izgubila nožić u moru, da nema dovoljno zraka, i tako svaki put izmišljala je nešto drugo.
Jednom se dogodilo da je tako plivala među školjkama i odlučila hrabro da će ovaj put upotrijebiti nož, htjela je da nestane te njene slabosti i da postane poput drugih djevojaka. U jednoj ruci bio joj je nož dok je drugom rukom krenula prema školjci, pomilovala je njenu hrapavu ljušturu kao da miluje usnulo dijete a u sebi je neprestano govorila, oprosti mi na ovome, moram jednom to učiniti, oprosti , biti ću nježna i nastojat ću te ne ozlijediti previše, tvoja bol biti će i moja bol, preuzeti ću je na sebe.
U taj tren , kao da se školjka probudila, otvorila je svoje čvrsto stisnute lepezaste ljušture u kojima se sjajio blistavi biser i rekla djevojci:
-Nema potrebe da me ubiješ, upravo si me pomilovala onako kako to nitko nije, i mislima i rukama. Ovo što nosim u sebi, ovaj za vas ljude sjajni biser, to je moja bol. Zar ne vidiš kako je veliko moje zrno boli, godinama se taložilo u meni, htjela sam ga izbaciti van ali nisam uspijevala. Zar nije isto i sa ljudima, ako vam nanešena rana ne uspije zacijeliti već duže vremena krvari nastane gruda boli koja sve više i više raste, a onaj koji nosi grudu boli u sebi često zna učiniti da ga ubije vlastita bol. Zato ne znam zašto ljudi ne čine ovo što ti radiš, zašto ne pomiluju tuđu bol.
...2.dio...