U staračkom domu, život se odvija, a kako drugačije nego starački...takav život ima i svojih loših i dobrih strana, ovo je jedna priča o dvoje nazvat ćemo ih Marija i Ante.

Ante je šetao po staračkom domu i obično kad susretne nekog, pozdravi ga, malo popriča i nastavi dalje. Tako jednog dana sretne Mariju, koja mu se onako na prvi
pogled i malo sviđala, uobičajan pozdrav, malo razgovora i u jednom trenutku odluči se i pita Mariju.

"Marija, hočeš li ga držat u ruci, bar minutu ?"

Marija prestravljena od njegovog pitanja, odlučno odbaci takvu ideju, popračenu uz riječi, "Ante što je vama, pa kako vam to pada na pamet, mislim takva pitanja, od
kud vam uopće takva ideja", okrene se i ode svojim putem, a Ante samo slegne ramenima i on se okrene  ode svojim putem. Više se taj dan nisu sreli.

Sljedećeg dana, u običajnoj šetnji, Ante opet sretne Mariju, uobičajan pozdrav, malo razgovora i pitanje: "Marija, hočeš li ga držat u ruci, bar minutu ?".
Marija nije reagirala na način kao jučer, nije bila u stanju šoka, već ga upitno pogleda  i pita: "Ante, da li se ti to šališ ili ozbiljno me pitaš", odgovori Ante: "Marija ne šalim
se, pitam ja to ozbiljno, da ga primiš u ruku na minutu".
Zagolicalo je to pitanje i Mariju nije ostala ravnodušna, ali
odlučno je odbila kao i dan ranije.

Tako su prolazili dani u staračkom domu i kod svakog susreta Ante i Marije uslijedilo je na kraju i pitanje "Marija, hočeš li ga držat u ruci, bar na minutu ?"

Jednog dana, na takvo pitanje Marija je odgovorila potvrdno, s napomenom da će to trajat samo minutu i niti
sekunde više. Ante sav sretan kaže: "Marija, samo minutu". Kako su se dogovorili tako su i napravili, našli su skrovito mjesto i Marija je držala u ruci, točno minutu. Naravno da Ante nije bio zadovoljan, pa je tražio još, ali Marija nije pristala rekavši mu da se ona drži dogovora.

Prolazili su dani, a druženje Ante i Marije se je nastavljalo na već uobičajan način, s time da je Ante pitao Mariju: "Marija, a da produžimo na dvije minute?".
Marija se malo dvoumila, razmišljala i na kraju pristala na dvije minute, napomenuvši: "Samo dvije minute i niti sekunde više", kako su se dogovorili tako su i napravili. Mora se reći da sad već i Marija nije ostala onako hladna kao prvih dana, pa je počela pristajati na Antina pitanja: "Marija, hočeš li ga držati u ruci tri minute", ona je pristala i na taj Antin zahtjev, strogo pazivši na vrijeme.

Družeći se tako Ante i Marija dogurali su do toga je Ante pitao Mariju: "Marija, hočeš li ga držati u ruci šest minuta ?". Marija je pristala i na šest minuta opet strogo pazivši na vrijeme.

Jednoga dana, tako je šetala Marija po staračkom domu, očekivavši Antu, i njegovim željama, nije ga susrela. Tražila ga je po parku, po hodnicima, propitivala druge
stanare, da li su vidjeli Antu, no dobijala je negativne odgovore, nitko nije znao gdje je Ante. Uznemirala se Marija, tako reći već i zabrinula, gdje je Ante da mu se nije što dogodilo, da nije bolestan. Otišla je i do njegove sobe, ali ga u sobi nije bilo. Tražeći ga tako po domu, ugleda ga u podrumu doma, u jednom skrovitom mjestu, ali s drugom osobom. Marija je pukla od ljubomore,
ljuta, nervozna sva nikakva, prišla k njima i obratila se Anti:
"Ante, pa dobro zašto to, zašto tako, zašto mi to radiš,
kako si mogao", vikala je Marija na Antu, i na kraju pitala:
"Pa dobro reci mi što je ona bolja od mene, što ona to ima a ja nemam ?".

Ante se okrenuo prema Mariji, i odgovorio joj:
"Marija, ona ima Parkinsa".