Tisuću puta ćemo razbijati staklo,  ne gubeći nadu da je to razbijenje posljednji čin datog nam povjerenja.

Dok ne shvatimo da nije potrebno stvarati zidove..

Razbijanjem samo dobivamo svaki puta ranu od novih krhotina.

Pokušajmo se gledati oči u oči, bez stakla, i prihvatiti se sa svim onim nesavršenostima koje imamo u sebi..

Nepovjerenje razbija svaki pokušaj povjerenja...

Znam da je teško biti bez zidova, makar i staklenih, prozirnih.. Netko ima bedeme oko sebe, što je još teže..

Ali zidovi su uvijek zidovi.. I smetaju..

Nije slučajno berlinski zid simbol ujedinjenja...

Nemamo vremena za trivijalnosti.. Izgrađivanje samog sebe teče ubrzano.

Prepustimo se tome..

Zato smo se inkarnirali ovdje.. ne da spavamo sa uspavanima, nego da ih budimo..

Pozdrav!!