Na samo ulazu dočekao ih je Sv.Petar prilično umoran i iscrpljen od svih onih koji su dolazili i kucali držeći da zbog samo njima znanih razloga imaju pravo ući u Raj.
Čim su mu pristupile i čim je ugledao tu čudnu i samouvjerenu skupinu žena, umjesto da im kaže dobar dan, samo je s dosadom u glasu upitao:
-Da čujem koji su Vaši razlozi?
Prva se javila Pjesma:
-Naše glave su u oblacima, više ni ne znamo kako se hoda po zemlji. Naše prijateljstvo je jednom riječju rajskoga karaktera. Mi se volimo i slažemo…
Sv. Petar je podigao ruku i zašuškao upozoravajuće onim svojim ključevima te rekao:
-Da čujem i ostale, ti si mi malo previše utopistički nastrojena. Gdje su ti naočale, vid ti je slab!
-Nisam znala da i u Raju trebaju naočale, nisam ih ponijela – malo se razočarala Pjesma.
-Nego kako nego trebaju – opet se oglasio sv. Petar – inače bi nastao stampedo neviđenih razmjera prema Raju, a Pakao bi ostao prazan. I uopće, nemam pojma zašto li vi poetese imate tako loše mišljenje o Paklu. Tamo uopće nije tako loše. Tamo bi vam se malo bolje oči otvarile nego li u Raju, tamo bi ste bile sposobne uočiti vlastite propuste i greške… - ali onda je poetesa imenom Trenutak upala sv. Petru u riječ:
-Sv. Petre slažem se, u bezvremenoj zlaćano - spiralnoj dinamici kretanja kroz univerzum, smatram da su moje pjesme univerzalne i unikatne te da imam prednost pred ostalim „poetesama“, ma kako god one sebe zvale.
-Tko si ti???? – zagrmio je sad sav zajapuren sv. Petar - da prekidaš i upadaš mi u riječ – TKO?
-Ja? Nije moguće da ne znaš sv. Petre, nemoj me nasmijavati. O meni se na Zemlji toliko pričalo da sam štucala tako jako i glasno da su i sama nebesa odzvanjala. Ako uđem u Raj, želim biti okružena s pravim poetama i poetesama i sa svom svjetskom književnom elitom….Proust, Baudelaire, Shakespear, Držić, Mahmuti…itd, da ne nabrajam…..nije Raj valjda Banket u blitvi pa da svi zobljemo iz iste zlaćen posude osrčja ljubavi….a niti u njemu ima mjesta za svaku piljaricu koja misli da je pisanje i držanje metle ista stvar.
Sv. Petar nije mogao vjerovati, pa je zabio duboko prst u uho i pročačkao ga, jer učinilo mu se da dobro ne čuje. Neeeee, ovo nije bilo moguće, ovakav bezobrazluk i bahatost odavno nije doživio i dok je on razmišljao što dalje, javila se tihim glasićem žena sjena:
-Sv Petre, ako dopustiš da Trenutak uđe u Raj, onda ja ne želim biti u njemu. Idem od ovih stopa u Pakao, vjerojatno će mi tamo biti bolje. Možda napokon spoznam gdje sam napravila greške iz prošlosti, ali želim ti reći, možda nisi upoznat, ova žena voli prekrajat tuđe pjesme, pa samo obrati pozornost, ne želim da ti to promakne, znaš!
Onda je sv. Petar zaurlao:
-Sad ću pozvizditi!!!!! I to tako kako nikada nisam. I već sutra, znam, moram na ispovijed i to direktno kod Boga, sva sreća da imam 24 satnu on-line liniju s njim i da mu neću morat gledati u oči od srama. Ma tko je vama rekao da mi možete pred vrata doći? Tko?
I sve poetese upere prst u sirotu Pjesmu:
-Ona, sv. Petre, ona je kriva.
Pjesma je zbunjena stajala i pitala se gdje je pogriješila i što joj je izmaklo kontroli.
-Čime ste je omamile, priznajte, da je takvo iskrivljeno mišljenje zadobila? – opet se javio sv. Petar, blago pogledavši na Pjesmu.
-Petre, mislim da je Trenutak ubacio u njen poetični pehar, kukutu! – javila se sjena
-Pa što, bolje to nego da sam joj ubacila Senecin otrov, kao ti meni, ili nož u leđa jer i to sam doživjela od tebe. Koliko vidim živa je i samo malo omamljena. Što sad! – branio se Trenutak.
Sjenka je nato skočila poduplavši vlastitu sjenku i podivljala kao nikad:
-Ti bulterijerko jedna bezobrazna, ukočila ti se vilica od ugriza i sad me ne puštaš!!!!! Puštaaaaaaaajjjjjjjjj
U taj tren sv. Petar je rekao dostaaaaaaaaaaaa.
Zatvorio je vrata Raja bučno i silovito. I znate onu uzrečicu:
Kad Bog zatvori jedna vrata uvijek ti zauzvrat ponudi druga.
Što ja znam, sad…. Sv Petar je rekao da na nebu postoje samo dva vrata . Vrata Raja i Vrata Pakla. Biće da su se sad otvorila ona druga.
bglavac
edin.kecanovic
