Stadoh začuđen.Na raskršću sam četiriju dugih Rudnika.Stijene su okomite,ali ispresječene udubinama nalik na katedrale,tvrdi su im podovi ravni,s koritima ,kojim voda teče,svodovi su visoki,posvuda se nešto svjetluca crvenkastim,fosfornim odsjevima.Najplemenitije kovine našle se tu na okupu i svaka progovara svojom bojom.Zrnca i listići od zlata trepereći sjaju,grumenje od bakra rumeni se kao ruže kad cvatu,gvožđe kao da izbacuje iz sebe neke oštre tamno crvene note,a mrki ugljen upliće u taj sklad kovinskih glasova svoju duboku sramotu.I taj izbor kao da pjeva.Tu smo.Željni smo biti kidani,raskomadani,hoćemo da izgorimo u pećima i zablistamo na ognjištima,zasjamo na suncu,oko vrata djevojke,na prstu nevjesta i snaša.Hodite ,čekamo vas.Nitko ne dolazi,Snaga i radost,ljudima leži zakopana u zemlji,na njoj slabost,turobnost i prljavost vlada.Silno je bogatstvo zatrpano pod nogama bijede i siromaštva.Meni je žao da prolazim sjajnim tamnicama ili grobovima nečega što teži za životom.Kakvo je biće taj vođa?To nije više neki starac.Brada mu potamnijela,oči mu zasjale,udovi mu postadoše krepkiji,hitriji Ima trenutaka mi se pričinja da maše jedva vidljivim krilima.Meni je sad za njim juriti,gotovo letjeti,a da mi to nije teško.Koliko smo spilja,klanaca i podzemnih dvorana međutim prošli.Šumor grana,žuborenje voda,glasovi ljudi i životinja.Tlo se pod nama trese i ljulja,iz mračnih panorama plamsaju vatreni jezici,diže se dim.Klicanje ratnika,praskanje pušaka,gruvanje topova,Buknuo je rat. Dva su grdna orijaša,praćena naoružanim ljudima s vučjom i pasjom glavom prodrla u podzemlje,da pale kuće,kolju žene,djecu,starce,da požanju usjeve,uberu voćnjake i vinograde,provale u carstvo reda,sijeku mačetom,režu,gaze nogama.Ali se tlo dosada pusto,hladno i nepomično,počinje tresti,gotovo se žari od vrućine,grči se iz sebe,izbacuje još neviđene borce.Mladi su.Opanci na nogama,a crvena im zvijezda na čelu.Borba je ljuta,puna kretanja,poraza,pobjeda.A maleni pobjeđuju.Starac se pomladio,,krila mu narasla i stala da mašu.Izbija iz njih vjetar koji mota malenim borcima,kao sjevernjak suhim lišćem,diže ih ,baca na divove,na vučjad i na pasjad,stvara od njih svakog težak kamen,koji probija kožu,lomi kosti.A zemlja izbacuje iz sebe nove borce,uvijek mnogobrojnije,uvijek veće,snažnije,nasrtljivije.Bitka je dobivena.Manji vuku van lešine divovske mrcine vučje i pasje,izlaze kao borci,vraćaju se kao ratnici,a Starac ih vodi,noseći rudarski alat.Doskora čitavo podzemlje oživi.Struganje grabalja,zveka motika i lopata.Kucanje čekića.Pećinski su svodovi pukli,tlo se uzdiglo,sunce je prodrlo.Novi red i novi život vri i buja.Nestade svih aveti,svih sjena,sve se u podzemlju izjednačilo,ljudi su jedan na drugog nalik,kao mrav na mrava,istom voljom rade,istom se hranom hrane,na istom se suncu griju.A novo je sunce sve poplavilo,nikle i rasule se kore planinske,podzemlje je izašlo na površinu,uzdiglo se visoko,praveći još veličanstvenije gore,prijatnije klance,kojima teku bistre rijeke,što ne razdvajaju,nego spajaju gazovima i uzajamnim potpomaganjem.Mir je između ljudi i stvari.Doveo si me kraju,do posljednje međe,velim starcu.Nisam,odgovori mi on.Slijedi me.Kamo me to vodi?Prava je Bosna otkrivena,granica je sadašnjosti prekoračena,ljuska je pala,jezgra na suncu,pod plavetnim nebom obučena u zelenilo,dračavo grmlje prometnulo se u voćke,što ovdje cvjetaju,ovdje plod nose.Vječno je pramalijeće.Nestade gradova,sela,raštrkanih koliba,pojata,ne vidiš šatora sred pašnjaka,gdje stoka pase uz rijeku,gdje djeca skaču,,žene rublje peru,muškarci ribu love.Zadruga su to ljudi,koji se po svojoj volji sastaju, i rastaju,sele od kraja na kraj,pa također iz šatora u šator,sljedeći samo želju,prema ovom ili onom drugu.A gospodari se rada muče samo onoliko,koliko im trba za sebe.Neovisno od svega i svakoga i veza jedino sa prirodom.Čistoća tijela i duše. I odnošaj sa životinjama je postao drukčiji,kolko daješ,toliko primaš.Koji je to svijet,pitam starca.Svijet utopije,odgovara on.Neostvarljivi san.Sve što se može sanjati,može se i ostvariti.Sanja je preteča djela.Ali čovjek....Svi su putevi pred njim otvoreni,k dobru otvoreni.Nedostaje im samo jedno vjera, u se,pouzdanje u svoju snagu.Žrtva je straha.Kakva?Straha iskonskog pred nerazumljivim silama neizmjerne,veličanstvene prirode.A kako nastade?I kada će nestati.Nastade kada čovjek počinje da se osamljuje,da se otkida iz krila prirode,u ludoj nadi da će njom zagospodariti,zarobiti sve njene goleme snage,a nestati će ga kada mu se iznova poda,puštajući da one same na njega djeluju,skrito ,blago,neprisiljeno,u mjeri i načinom što ih jedino ona  zna.Odricanje!Vraćanje!Uranjavanje u daleku prošlost!Nema ni u čemu vraćanja u prošlost.Ono je prividno.Što i tko zna da u svom vječnom pokretu samo naprijed hoda,ne može voditi natrag i živo korača s nama naprijed.Obogaćujemo se neprestano stvarajući nova i neočekivana čuda.Da.Ali gotovo uvijek na borbu i patnju!Što onda?Primi smjelo borbu. Blagoslovi patnju!Tako on klikne i ja ga u taj tren vidjeh u njegovu posljednjem preobraženju.Bio je obasjan mladošću.Jak,dobar,lijep.I ja uskliknuh: Sada znam ko si!Ti si Genij ove zemlje!Jer je rastao mašući sve većim krilima,pružih prema njemu ruke,željan da ga dohvatim.Ali me netko primi za ruku,probudi me.Otvorih polako oči.Našao sam se u nekoj sobici,na mekom ležaju.Predamnom je stajala doktorica,našeg bataljona,pipala mi bilo,gledala me smiješeći se u me i govorila:"No. druže Nazoru,kako si?Odgovorih:"Kao čovjek koji prođe paklom i čistilištem,a zaustaviše ga na vratima raja.

Kraj