PROČITANO

467

PUTA

OD 14.01.2018.

Podzemna Bosna-nastavak

Ravnica sa rijekom,brežuljci na rubovima,planine u pozadini.U voćnjacima voće,na njivama žito,na livadi trava,pašnjaci su puni stoke,po barama i lokvama uz rijeku plivaju i gacaju krupne ptice.Čeljad izlazi iz raštrkanih kućica,žanju kose,beru ,pasu u svjetlu nekog nevidljivog sunca.Oj,ljudi,berićetno!Ne odazivaju se,iako bih rekao da to nisu aveti,nego ljudska bića.Čije su to njive?Begove,odgovaraju mi Čije je to voće?Agino.A čija je stoka?Samostanska.Čija perad?Grofova.Sijeno?Trgovčevo.A što je vaše rabotnici?Ništa.Ja gledam starca,a njegovo lice tvrdo uz primjesu tuge,kao da veli:Jest,tako je.A kako ti ljudi žive?Sad ćeš vidjeti,odgovara mi.Starac udahne duboko,pa pusti iz sebe dah.Izdisao je ispočetka polagano,jedva naduvši obraze.Kao da se neke nevidljive koprene dižu trepereći sa ljudi i stvari od tog dahanja.Ljudi kao da su posivjeli od muke,požutjeli od žući.Sustegnuta ogorčenost u njima,tinja pritajena a srdžba vri.Mršavi su prignuti,kao da ih breme tišti,kada ga ne nose,gologlavi su i bosi,obučeni su u dronjke.Trojica od njih nameću mi se,a ja ih prepoznajem,prvi je visok,kost i koža,pronicave mu oči bodu kao igle,usta mu se lukavo smiju ,duboke brazde na čelu izdaju njegovu skrivenu srdžbu.Hoda k nekoj dugoj zgradi,s grbom iznad table s natpisom i nosi na leđima vreću iz koje viri jazavčeva gubica.Davide,to si ti?A ja sam mislio da si samo plod nečijeg maštanja.Odgovori mi.I bit ćemo dok bude tog lupeža,koji mi žito krade.Gonit ću ga i u naj dalnjim pokoljenjima.Obaći ću sve sudove svijeta,u sadašnjosti i budućnosti.Hi!Hi!ču se rezak i piskutljiv glas.Bijaše nam se pridružio čovječuljak tankih nogu,okrugla trbušćića,s kozjom bradom,s fesom na glavi.Hi,Hi-Davide!Kad tako govoriš,priznaj,da želiš postati besmrtnim.Čovjek s jazavcem odmah plane.Šuti,ludi hodža.Nalik si na vino što se pokvarilo i u ocat pretvorilo,Nasardine nevoljni,nisi ti nikakav predstavnik bosanskog duha.To sam ja,to sam samo ja,uplete se iznenada treći čovjek,s masnom kapicom na glavi,u istrošenoj ječermi,i okrpanim čakširima i u tako trošnim opancima da su se vidjela oba palca na nogama.Ha!Ha!Ja Hero,veseljak i šaljivdžija!Smijao se izazovno,pokazujući trošne pocrnijele zube.I svađa između ta tri čudaka,,Davida,Nasardina,Hera,bila bi još trajala,da iz starčevih usta ne poče duhati vjetar,od koga se usjevi talasali i grane se zibale.Doskora udari iz njega takav vihor,da digne na cesti oblake prašine,otkinuto lišće zaleprša nad šumarcima,kamenje se na strmini zaljulja i zakotrlja u klanac,ljudi i stoka udarili u bijeg prema stajama i kućama.Ne tako-viknuh starcu.On me nije poslušao.Sad je duhao u stanove.Slama i drveni crepovi na krovovima letjeli su uvis i prosipali se nadaleko,zidovi se ljuljali i rušili.Nemoj!Šteta je.Nije-odgovori mi.Vidjet ćeš odmah.I ja vidjeh U svim je tim kućama vladala najveća prljavost,prašina,čađa,smeće,dvorište puno blata,staje smradne.Duni!Duni!vikao sam sada Prozračiti.Počistiti.Puhni u stanove njihove,u tijelo im, u dušu! Klicao sam iz sveg glasa,u svrdlovina od prašine,od osušenih izmetina, i sagnjile truleži,sa nosom punim ogavna vonja,s plućima u bolnu grču,a kad se taj oblak razrijedi i slegne,nađoh se sa starcem u drugom kraju...

BRZI CHAT