-Rijetko kada,jadna i prečesto,prekida me Starac.Očekivao sam da će iz crnih grobova se dignuti kraljevi i junaci o kojima sam toliko čuo i čitao,nadao sam se neke prepoznati,pa kao Dante u svom Paklu,progovoriti prvim sjenama iz prošlosti,ili odgovoriti na njihova pitanja.Ne bi ništa od toga.Mrak i šutnja.Želja nije popuštala.Stadoh zvati:Kulin-bane!Kralju Tvrtko! Smail-aga!Benjamine!Spaho!Moj se glas gubio bez jeke u praznom prostoru,nitko se ne odazva,aveti se ne pokazaše,Povijest Bosne i Hercegovine bijaše ondje doista mrtva.Hodali smo polako,ali smo korakom prevaljivali veliki prostor.Uđosmo u čudan kraj.U njemu je čitava gora,sa šumama,potocima koji teku dalje u klanac,ka rijeci.Svjetlo prodire odozgo kroz pukotine na svodu,a taj je orijaški svod ljuska krša i zemlje po kojoj sam ove zime jahao i hodao sa partizanima.Planina u planini.Zato su bosanske i hercegovačke gore nalik na goleme šatore,uznosite,veličanstvene.I imam što gledati.Podzemna je planina napučena vilama i hajducima.Vile sjede uz vrutke ili lete od stabla do stabla;hajduci drže sastanak,da se doskora rasprše,sjednu u busiju,navale na koju bulu ili na janjičare što idu drumom.Borbe.Gonjenje.Mnogo kretanja,a ipak jedva čuti žamor,glas.Pjev vila dopire do mene,kao daleka prigušena jeka;vidiš dim iz kubura a ne čuješ pucnjavu,konji otvaraju usta i biju kopitom krš,a rzanju i topotu ni traga,momci kliču a uzvik im je nalik na šuštanje lišća.Išuma je zanijemila,požutjelaje,ukočila se u zraku bez vjetra,u nepromjenjlivosti svjetlosti nekog tmurnog sutona.Ja se sjećam opjevanih djela bosanskih hajduka,čini mi se da prepoznajem neke od njih u šarenim tokama,nakićenim odorama,sa svjetlim oružjem,na ponosnim konjima,pa vičem:Tamil Mihovile!Mali Radojica!Đezelez Alija!Ali to nisu živi ljudi,izbljedjele aveti koji niti čuju niti imadu glasa da odgovaraju.Vila Ravijojla,Jaroslavlja,s vlasima od zlata...Ali je njihov odaziv jeka neke prigušene daleke jeke.Mene srce boli velim.Prošlost koja umire,ipak svijetla i junačka,no prečesto i okrutna,više životinjska nego ljudska,gotovo uvijek osvetnička i u dobru nesvjesna,bez određena cilja.Nije se znalo razlike između Dobra i Zla.U borbi između Crnih i Bijelih bogova.Gledao sam dugo kakojunakuju sad na jednoj,sad na drugoj strani.Eto i danas...Prekinu se san..Kao da mi se prerano nešto ote iz ustiju.Ti mora da si jedan od drevnih bosanskih bogumila,rekoh mu nato.On zašuti i povede me naprijed.... 
bglavac
irida
edin.kecanovic
