Moja ostavica u podrumu u zgradi gdje stanujem već 11 godina, je prazna. Tamo nemam ništa osim dviju rezervnih guma od auta, ali i one će uskoro letit van. Ne skupljam zalihe ničega, ne pohranjujem nepotrebne stvari, što će mi rezerve. Tako da u podrum silazim svega dva-tri puta godišnje. U ormaru pored ulaza, među ostalim alatkama se nalazi i jedna velika metla za pomesti dvorište. Kupiti lišće ispred vrata je gušt. I gušt je ponekad brbljati sa susjedima koje inače ne susrećem tako često. Subotom ujutro, ajme, kad krenu izranjati, redom, jedni iz kupovine, drugi u kupovinu, jedni na jogging, drugi na biciklima, treći u šetnju, a neki samo da bi virili što tko radi i kud tko ide… Uglavnom se nikome ne žuri. I svi svima imaju nešto za reći. Nekako su i zainteresiraniji jedni za druge kada se i susretnu, a ne samo znaju o postojanju susjeda tog i tog.
Prošle subote nakon dugo, dugo vremena silazim u podrum po metlu, otvaram ostavu s alatkama, kad tamo on; jedan od mojih omiljenih susjeda. Nije me iznenadio, jer on je svaki dan u podrumu i to po nekoliko puta dnevno. Uvijek nešto unosi, iznosi, posprema, rasprema, bogzna… Kad sam uselila u ovaj stan i izbušila sve što sam trebala, tada sam mu poklonila moju bušilicu. Jer što će meni bušilica,mislim se ja, a kaže on, to jednostavno nije ženstveno. I ako mi nekad zatreba, uvijek mu se mogu obratiti, on će mi izbušiti što god treba i kad god treba. Ponekad je stvarno penetrantan kad mi navali nuditi neke stvari koje su mi po njegovom mišljenju neophodne i onda se skoro i uvrijedi zato što ne želim uzeti. Kažem, hvala, znam da Vam se mogu obratiti, nek stoji kod Vas, a osim toga Vi se znate puno urednije brinuti o stvarima. To mu je kompliment i odmah ga smetne s ideje da se naljuti. Smješka se i govori da sam svojeglava, tvrdoglava i frech. A “frech” znači drska, ali više onako šarmantno drska. Moglo bi se i to shvatiti kao komplimet. Razočarao se kad je jednom pozvonio u namjeri da mi pomogne sastaviti namještaj i kad sam rekla da je već sve gotovo. Meni je to rekreacija, odmor od mozganja, hobi, a ne nekakav težak i muški fizički rad. Ali, ajde ti to njemu objasni.
Jednom smo se susreli na benzinskoj, tankirao je na paralelnom stubu pored mene i bio sav užasnut kad je vidio da provozim sa strane da bi napumpala gume. Rekao je, upravo sam izgubio i zadnju nadu da ćete se ikada udati i, kako netko može biti toliko nježan, toliko ženstven, a toliko malo - žena. Molila sam ga da mi kad se ponovo sretnemo objasni što za njega znači biti žena ili puno - žena. Jer on zasigurno ima neku svoju definiciju i viziju žene koja se očito razlikuje od onog što ja jesam. Na to je ostao prilično bez teksta i ispričavao se; ma, znate već kako mislim, mislim da razumijete što sam htio reći… I dopustite da Vam ja napumpam... Jednom tako krhkom ženskom stvorenju takve neke stvari jednostavno ne pristaju. Ako me razumijete…
Naravno da razumijem, rekli ste to samo zato što ste jako muževni i toliko puno – muškarac, koji ustvari nema pojma kako je biti imalo žena. A upravo ste pomislili kako vam se ukazala prilika za jedno pumpanje, prednje, zadnje, lijevo i desno, sve kompletno. I po Vama nisam dovoljno žena zato što ne ovisim o pumpanjima i bušenjima, sastavljanjima i rastavljanjima od strane pripadnika muškolikog čovjeka. Hvala, vrlo ste ljubazni. Dakako, i zašto ne,vrlo rado, ali nekom drugom prilikom, ako bude trebalo… Ma, sigurno, jako ste u pravu kad kažete da bez snage nema ništa od pameti. A po čemu zaključujete da nemam snage…. I koliko imate pojma o mojoj pameti…
I tako… Nismo se susreli dosta dugo, sve do prošle subote u podrumu. I kaže on meni, jeste li vidjeli kako je ona asocijalna familija ostavila smeće pored kontejnera. Pitam, koja familija. A on će na to; ma znate sigurno, ona debela što ima petero djece, a za neke od njih ni ne zna tko su im očevi. Srećom, odrasli su pa ne stanuju tu, jer dosta je kad dođu u posjetu, strašno nešto. Kažem na to, eto, nisam primijetila, ali vjerujem da ta njena djeca i njihov odgoj nemaju neke direktne veze s Vama, kao ni sa mnom. Neka ih, meni ne smetaju. Mislim da nismo oštećeni ni Vi ni ja, bez obzira tko ih je napravio. Susjed se smije, ne, neeee, naravno da nemaju veze sa mnom, samo mi smeta njihov nered koji ostavljaju iza sebe, smeće po stubištu i oko kuće. Aha, onda razumijem. I priča on meni dalje, sasvim tiho, gotovo kroz šapat novosti o ostalim stanarima. On je gotovo uvijek tu i uvijek sve zna, sve tračeve, i sve relevantne i bitne vijesti o svakome. Ponekad je upućen i u neke upravo nevjerojatne detalje o drugim ljudima, a ponekad optereti samoga sebe s informacijama koje čak ni spomenuti ljudi ne znaju o samima sebi.
Osim toga, on je uvijek prvi koji će priskočiti u pomoć svakome, netko otvoren i spontan tko priča okolo naokolo i prije nego ispita što je, a što nije, ali i direktno pita kada ga nešto zanima. Bez obzira što ga se neke stvari o drugim ljudima ne tiču, njega interesira sve što se priča, o čemu se trača. I zna se ponekad korigirati i reći, ne, ne, neeee, nije to tako, provjerio sam, ispitao sam. I to tako uživljeno i strastveno kao da se radi o nekim strahovito bitnim ili čak znanstvenim činjenicama koje je upravo on dokazao.
Pri tome je tako ozbiljan, a meni svaki put kad ga slušam i promatram toliko smiješan da se nerijetko jedva suzdržim da ne prasnem u smijeh. Zato sam ponekad prisiljena u posljednjem trenu izbaciti nešto smiješno, onako iz rukava, da opravdam moj iznenadni napadaj smijeha, kako se moj prijatelj - susjed ne bi uvrijedio. Situacija je tako ozbiljna, a ona se smije, gdje to ima… Kažem, oprostite, ali upravo mi naviru neke asocijacije dok Vas ovako slušam… I bla, bla… I zarazim ga smijehom iako možda ni ne shvaća čemu se zapravo smijemo. Valjda sam tada smiješna i ja njemu, kao on meni…
Tako smo stajali nekih pola sata u podrumu i razgovarali. Onda sam rekla, hvala na razgovoru, sad sve znam, informirana sam, a sada idem pokupiti lišće. Super ideja, na to će on, i da, ta ideja je zapravo njegova, ali kad sam već i ja tu, možemo to obaviti zajedno. Ma, mi smo najbolji, nas dvoje, kako se mi dobro razumijemo, govori on. Naravno, kažem, vjerojatno zato što nisam, kako ste mi Vi rekli, dovoljno i potpuno žena kako bi trebala biti. Ej, mala, ej, ej, djevojčice, nemojte tako, ne predbacujte mi zbog nečeg što sam jednom rekao jer sam bio zbunjen. I naravno ispričala sam se, iako mi predbacivanje nije bilo na kraj pameti. Jer primjetila sam da su ovi malo stariji ljudi prilično osjetljivi na riječi i poruke koje se odnose na njih, a oni su uvjereni da su sve do sada napravili (i rekli) upravo onako kako treba. Samo nisu uvijek ispravno shvaćeni. Puno im znači kad im potvrdiš, kad kažeš da se slažeš s njihovim mišljenjem, baš i ne vole kad im kontriraju oni mlađi i neiskusniji od njih.
Nakon što smo obavili posao i ponovo se našli u podrumu da bi vratili rekvizite, pita on mene, opet prilično tiho, da nije možda razlog tome što nemam muža, dečka, ljubavnika, da nije možda razlog to što ih ne podnosim, što mrzim muškarce. Kažem; evo Vi ste muškarac,i? … Mislite li da Vas mrzim. Ne, neeeeee, naravno da ne mislim, bolje da nisam pitao, isuviše ste neozbiljni i frech da bi se uopće ozbiljno moglo razgovarati s Vama, a o Vama ni pogotovo.
Ipak imam još jedno pitanje, nastavlja on, recite mi zašto izlazite navečer, ponekad u kasnim satima, kuda to idete sami, ako nije tajna.
Ne uopće, nikakva tajna, a drugim pitanjem ste odgovorili na prvo. Eto, upravo zato da ne bi morala nekome, ikome objašnjavati gdje idem, kud idem i zašto sama u kasnim satima. Slobodno možete poći za mnom i vidjeti. Ništa spektakularno. Ali ne, vi se radije pitate, nagađate, virite, smišljate priče, kako vi muškarci, tako i vaše žene. I sigurna sam da se Vaša žena upravo jako uzrujala jer ste se tako dugo zadržali sa mnom u podrumu i tko zna kakve joj slike u ovom trenutku prolaze kroz glavu... Kad se vratite u stan, budite spremni na paljbu… A da bi se spustila dolje i pogledala što mi to radimo, eeee, to ne, ne dolazi u obzir, nikako. Vi to znate, očekujete njeno prigovaranje, ispitivanje, njuškanje... I spremni ste, navikli ste…
Opet smo se nasmijali, i usput je priznao da je to baš nekako tako kako sam upravo opisala u šali, ali da nema ništa loše u tome, sve to se dobiva u cjelokupnom paketu i kad toga ne bi bilo, nešto bi nedostajalo. Njemu imponira ta njena ljubomora, znači da joj je stalo.
I reče mi još; znate li da suprotno od ljubavi nije mržnja, suprotno od ljubavi nije ni strah, suprotno od ljubavi je ravnodušnost.
Htjela sam još malo slušati o tome, ali nas je prekinula susjeda sa prvog kata, inače dobra prijateljica od supruge mog podrumskog sugovornika. Dozivala je, halo, halo, tko je tamo. Da li je krenula špijunirati ili ne, sad nećemo o tome.
On je tada rekao; eh, šteta, sad sam izgubio nit, ali nastavit ćemo drugi put.
Sat vremena kasnije kad sam krenula van, čula sam radoznalu susjedicu kako se u stepeništu došaptava s nekim. Jasno sam mogla razaznati ovu rečenicu: šteta da moramo prekinuti, nastavit ćemo kasnije.
Da li mi se samo učinilo ili me stvarno nekako čudno gledala…
bglavac
irida
edin.kecanovic
