Bilo je kasno ljetno popodne. Još se osjećala sparina u zraku. Ivan je sjedio u vrtu, pod lipom, koja je svoje grane raširila i preko staroga plota, u susjedno dvorište. Kao i svakog popodneva, tako i danas , pred njim se nalazila flaša crnog vina već napola ispijena. Vrt je mirišao po ružama obraslim korovom. Sve je bilo zapušteno od kada nema nje, njegove žene. Ona bi znala provoditi sate i sate tu i pjevušiti. Pod njezinom rukom sve je raslo i cvjetalo. I ptice su cvrkutale. Sada se čulo samo dosadno zujanje muha po zraku. I vjerna Luna nije trčkarala i mahala repom. Ležala je pokraj negovih nogu i kunjala. Ivan ispusti uzdah i posegne za čašom. I danas na večer biti će pijan  od vina. Neka, pomisli, tako se jedino mogu nosit sa tugom. Zapali cigaretu i povuče dim duboko u sebe. Još jedan otrov kojim se liječi bez uspjeha. Bol je i dalje tu i para mu dušu. Noćas će opet sanjati nju kako  se smješi i pruža mu usne da ju poljubi. A on će, kao i uvijek pokušat joj prići , dotaći, zagrliti. I onda će se u znoju  probuditi. Sam, bez nje, pokraj prevrnute flaše na podu i pepeljare pune opušaka. Dan za danom on tako živi. Bolje reči vegetira. Kao ovo cvijeće u vrtu. Čudno da još uopće miriši, pomisli. Još jedna čaša vina. Pa još jedna. Da zaboravi sve oko sebe i u sebi. Omamljen pokuša se dići. Dosta mu dvorišta. Želi se još samo leći i zaspati. Sa druge strane ograde  začuje dječji glasić kako se smije. I bez da to želi, on ostane prikovan za klupi, sjedjeti. Netko sad tamo, sa druge strane  brblja, pjevuši. Kroz napukle daske od plota ugleda djevojčicu plave kovrđave kose.  Sjedi na travi, na deki i igra se sa lutkom.

"Ringa , ringa raja...puna zdjela jaja...." pjeva i smješi se.

Od kud sad ona tu u susjedstvu, pita se. Ne sjeća se da se neko novi doselio. I gleda , promatra. Nešto u njemu se pokrene i on se digne. Nadvije glavu preko ograde i i šapne:

" Ku- ku."

Djevojčica se okrene u čudu i pogleda. Koje velike plave oči ima, reče u sebi.

"Ku. ku," odgovori i onda se digne i s lutkom u ruci priđe i zapita:

" I ti si sam? "

To ga pitanje štrecne. Promuklo odgovori:

"Da.A ti? Nemaš sestre ili brata?", upita.

"Ne. Ja sam sama."

"Nisi sama. Imaš mamu i tatu. I lutku..."

"Da, ali mama kuha, a tata je na poslu. A moja beba  ne priča", odgovori ona žalosno.

"Hoćeš se igrati samnom?"upita.

Igrati?. Ne sjeća kad se zadnji puta igrao. Bilo je to davno, kad je bio dijete. Ali ipak, to ga pitanje zagolica. K vragu i vino i cigareta. Treba mu promjena.

"Imam psa . Luna se zove. I Tigra, mačka ", reče.

"Stvarno? I s njima se smijem igrati?"

"Naravno. Pitaj mamu da li te pusti kod mene."

"Idem, a ti čekaj tu, na mene. Obećaješ?" 

"Obećajem."

Djevojčica se nasmiješi i odtrči.

Ostao je stajati i čekati. Nije ni znao da se smiješi. Neki novi osjećaj u njemu se probudi. Nije to više bila tuga. Neka radost i isčekivanje da li će doći. I došla je.

" Rekla je mama da smijem, da će me zvati kad moram natrag , na večeru."

" Baš lijepo."

Ivan ispruži ruke preko ograde ,podigne je , laku ko pero i spusti na zemlju u svoje dvorište. Kojeg li veselja na tom dječjem licu. Luna se digla i počela mahati repom. Ivan je uzme za ruku i povede k njoj. Njezine male ruke obgrle Lunu oko vrata, a ona ju počne lizati, sva sretna. Djevojčica potrči , a Luna za njom, lajući . Smijeh i cika djeteta. Dvorište najednom oživi. I mačak na klupu načuli uši , pogleda , pa se digne i s repom visoko u zraku krene za njima. Ivan  se najednom potpuno otrijezni. Što se to zbiva, pita se u sebi.

" Dođi," vikne djevojčica," Idemo se naganjati. Ja mogu brzo trčati. Ne možeš me uhvatiti."

Ivan se pokrene i bez razmišljanja počne trčati za njom.

" Ja sam veliki. Ja mogu još brže trčati. Sad ću te odmah uloviti."

Vrisak, smjeh radosti. Valjanje po travi. Luna skače i laje. Tigar promatra u čudu. Na koju stranu da skoči, pitaju njegove oči.Igra bez kraja.....a onda iznenada...

"Maaaaaaaaaja, na večeru." zove njezina mama.

Maja se diže nevoljno. Još bi se igrala. Još bi trčala.

I Ivan bi to htjeo. Sada osjeća i zna da je to jedini melem za njegovu dušu

"Idi, mama te zove. Mogla bi se naljutiti. Ja sam i sutra tu. I Luna i Tigar. Možemo se opet igrati"

"Onda dobro. Idem.  Bilo je lijepo sa tobom.Više nisi tužan."

"Tužan? Kako znaš da sam bio tužan?"

 " Naprosto znam. Tužne su ti bile oči. Moja mama kaže da se to po očima vidi. Kad je moja mama tužna , ona plače. I ti plačeš?

"Ne. Samo kad sam bio mali. Inače muški ne plaču. Oni su jaki."

" Mama kaže da joj je lakše kad se isplače. Možda bi i ti trebao malo plakati."

Bože, ovo djete dijeli njemu, velikom, savjete.

"Možda imaš pravo. A sad idi da te mama ne čeka."reče i krene s njom ka plotu, razmakne staru drvenu dasku i pusti da se kroz nju provuće. Ona se još jednom okrene i kaže:

" Sutra sam kod tebe." Mahne i ode.

" Čekam te", prošapće Ivan više za sebe, pozove Lunu i Tigra i krene prema pragu kuće. Na stolu , pod lipom, čaša sa vinom je ostala netaknuta.