94. PLES VATRE

 

        Požar je koračao kroz šumu kao zla kraljevna. Vitlala je rukavima i skutima, i sve je uzmicalo, ili je padalo na koljena i kvrčilo se. Kraljevna je siktala, režala, groktala. Kraljevna je rikala. Uživala je što se konačno rodila u svoj svojoj silini i žaru.

Jedna je njezina iskra poletjela svrh krošnji, i pala na posve drugi kraj šume. Tamo se razgorjela u kralja. On je silnim koracima krenuo ususret kraljevni.

        Kraljevna je osjetila dolazak kralja. Obradovala se. Jurnula je naprijed, ne gubeći vrijeme na postrana osvajanja. Zavitlala je koprenom, dobacila ju je kralju. Kralj je uhvatio golemim ručerdama tanku koprenu, i smjesta se zaljubio u njezinu vlasnicu.

        Vjenčali su se nasred bivše šume.

        Tu su živjeli kratkim, punim životom. Plesali su. Pjevali su. Izrodili djecu. I sišli u svoje pete, bezazleno, tiho ostarili. Prije no što su ugasli u pepelu šume, poljubili su jedno drugo, i zajedno zahvalili Bogu na životu sjaja i žara, na doživljaju snage i radosti.

        Bog je primio njihovu zahvalu, kao što je primio i jauk izgorjelih. Na Njegovu dvoru jedni su i drugi dočekani s počastima. Poslije su i jedni i drugi poslani opet na zemlju, vatra da bude šuma, pa da iskusi što to znači biti spaljen, a šuma da bude vatra, i da doživi što to znači spaliti.

 

 

        Bol i slast, moć i nemoć uče jedni od drugih...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)