Ostalo je još vrlo malo sunčeve svjetlosti koja je obasjavala koziji puteljak koji je išao k jezeru.

Bio je to kraj januara. Sjeverni vjetar je rezao poput ljutitog barbara svako živo biće koje bi mu se našlo na putu. Ipak je tu bio neko ko je zimi odolijevao srcem i željom da živi kako bi pomagao drugima. Gledao je prema jezeru koje je, nekim čudom, bilo živahno i oprano bakrenim bojama sunca na ovakvoj hladnoći.
Silazeći niz brdašce, fratar ugleda starca.

''Kako trpite hladnoću djedice?“
„Nije lako sine moj! Jesi se to zaputio da preploviš jezero?“

„Jesam. Ima li nešto da ne znam o čudi ovog jezera osim da je pravo čudo da nije zaleđeno na ovoj hladnoći?“

„Ima dijete moje!“ Reče ovaj veseli djedica rumenih obraza sa brigom u glasu.

„Već je pet muškaraca prevelo sa sobom jednu plavokosu djevojku preko jezera, i svaki od njih je nestao. Nikada više ih niko nije našao.“

Fratar se nasmijao.“Vjerovat ću da će me Bog sačuvati radi siročadi koja me čekaju u samostanu na obali ovog jezera.“

„I ja vjerujem, sine. No samo da znaš, budi oprezan! Vjeruje se da je ona kćer vodenih zloduha Vodana i Vodane.“

„Hvala djedice. Laku noć ti želim.“

Fratar je sišao na obalu jezera. Malo je zastao i pogledao pučinu jezera. Znao je da mu treba čitava noć da preplovi ovo jezero svojim malenim čamcem. Pri obali je plutao ovaj čamac, svezan za drvenu gredu. Spustio je ruksak u čamac i mekanom dekom je pokrivao sijeno u kome je sakrio vrećicu zlatnika. Šetao je po obali jezera, a zatim sklopio ruke i počeo govoriti dok su njegove oči, boje srebrne jele, gledale u nebo:

„Gospode Bože! Idem prvi put preploviti ovo jezero. Tuga me veže za njega. Ona se utopila u njemu, i radi nje koliko god da te volim i poštujem, ja te proklinjem. Sačuvaj me dok budem noćas plovio. Ne radi mojih strahova, već radi siročadi koja trebaju pomoć.“

U trenutku kada je krenuo da se popne u čamac primjeti u sutonskom svjetlu kako se nešto kod obližnjeg šiblja presijava. Pogledao je bolje. Objekt koji je blistao je bio školjkica od mjsečeva kamena oko vrata djevojke koja je u nesvjesnom stanju, promrzla, ležala u šiblju pokrivenim mrazom i snijegom. Opipao joj je puls na vratu. Pogledao je prema nebu bržljivo, ali i čeznutljivo.

Uzeo je u naručje. Dok je nosio osjećao je nešto mokro i ljepljivo po rukama. Mislio je da se radi o otopljenom snijegu pod njenim leđima. Unio je u čamac i naslonio je na sjeno pokriveno dekom. Zbog sumraka nije dobro vidio svoje dlanove i mislio je da su umazani blatom.

Obrisao ih je krpom i sjeo je preko puta nje gledajući u njeno blijedo lice i indigo plavu kosu koja je padala po njenim grudima. Primjetio je i šiljaste uši. Sve ga je to po malo plašilo, ali jednostavno nije mogao ostaviti drugo ljudsko biće da pati. Pokrio je dekom i otisnuo se niz vodu jezera, snažno veslajući prema samostanu na drugoj strani jezera.

Nakon što je veslao i osjetio zamor, fratar je odlučio da se malo odmori posmatrajući stanje djevojke koju je našao. Već je pala noć, a velika sreća mu je bio pun mjesec koji je davao bar malo osvjetljenja dok je plovio. Gledao je djevojku kako polagano otvara oči.

Sa dragošću joj se primakao.
„Hej, kako si?“

„Zar je moguće!“ Slabašno se podupirala rukama kako bi se namjestila da sjedne.

„Ne razumijem?“

„Mislim, da li je moguće da neko nekoga danas upita kako se on osjeća?“

Rekla je uz prijatan osmjeh.

Fratar se uplaši kada je vidio jasnije njene šiljaste uši, izdužene očnjake i oči čije su šarenice zagonetno svjetlucale plavičastom svjetlošću. Mislio je da mu se očnjaci i svjetlost u očima priviđa na mjesečini, ali ona je namirisala strah u njemu.

„Pogledao si me kao da si vidio đavola. Da li je sve u redu?“

„Učinilo mi se nešto. Nego, reci, što ti se dogodilo pa sam te našao u onom šiblju?“

„Nije bitno, oče.“ Rekla je, krijući tugu iza osmjeha.

Sada je pogledao bolje, jer tuđa patnja mu je uvijek bila lako primjetljiva. Zaista su njene uši bile šiljaste, a oči tinjalje plavom svjetlošću. Koliko god mu je ulijevala strah u kosti, toliko je smatrao magično lijepom i jednakom svakom ostalom biću koje diše i živi.
„Ako o tome želiš govoriti, tu sam.

Možda čak mogu i da ti pomognem.“

„Teško oče, ali reci mi, zašto si odlučio da me povedeš sa sobom u ovom čamcu?“

„Pa bila si osamljena, slaba. Idem u gradić preko jezera. Tamo ima sigurno neki iscjelitelj koji ti može pomoći.“

Nasmijala mu se, pokazujući opet izdužene očnjake.
„Ti zaista misliš da bi mi neko među ljudima mogao pomoći?“ Uplašio se kada je vidio očnjake, ali je to prikirvao, ali ona je mirisala njegov strah.

„Zašto ne! Ipak, i ti si čovjek.“ Bila je fascinirana jer je djelovao kao da se ničega ne plaši.

''Nisi primjetio da se malo razlikujem?“

''Primjetio sam, ali se ni u jednom momentu nisi ponijela kao neko ko nije čovjek.“

Pobudio je u njoj emocije ovom rečenicom. Osjetila je nešto prema njemu. Nije mogla opisati što je to, ali je osjetila i miris tog osjećanja, i mnogo joj se više to dopadalo nego strah.

„Što mi činiš oče?“ Svjetlost u njenim očima je drhtala.

„Ne razumijem.“
„Nije bitno. Nego, gdje si krenuo?“

„Skupili smo neke zlatnike kojima bi mogli kupiti drva, hranu i odjeću jednom sirotištu u ovom gradiću.“

''Da to nisu ovi zlatnici?“

Djevojka je u ruci držala vrećicu koju je franjevac sakrio u sijeno.

„Da to su ti.“ Rekao je veslajući, bez straha da će ih ona uzeti od njega.

Osjetila je to. Vratila ih je pored sebe. Fratar je opet na odsjaju mjesečine primjetio vlažno nešto pored nje.
„Nešto mi nije jasno djevojko. Što je to vlažno pod tobom? Mislio sam da je blato, ali nije.“

„Krv.“
„Pa ti krvariš!“ Zabrinuo se i još brže počeo veslati.

„Hej, polako! Ne žuri. Krvarenje nije bitno toliko.“

„Pa jeste! Možeš umrijeti.“ Gledala ga je. Nije mogla vjerovati da se neko brine za nju. Tačnije, nije čak ni znala šta znači riječ briga.

„Kako se zoveš oče?“
„Azriel, a ti?“
„Meiv.“ Rekla je.

U njemu su se pobudile tužne emocije koje je Meiv opet nanjušila.

„Zašto ti duša place, oče?“
„Nije bitno. Znaš Meiv, djeluješ mi poznato.“
„Zar, odakle?“
„Nedavno sam u jednom od čamaca vidio nekoga sličnog tebi.“

„Moguće je. Nekada me povedu ribari u vožnju čamcima na ovom jezeru.“

„Čuo sam da se većina njih nakon odlaska s tobom nikada ne vrati nazad.“

„Da. Ubijem ih kako bi se odbranila od njih.“ Ova rečenica je naježila fratra Azriela.

„Ja nisam dijete Vodana i Vodane kako to govore. Ja sam njihov rob koji im donosi ljudske duše da se njima hrane. Ono što sam bila prije ovoga je jedna vilinska djevojka koja je voljela čovjeka.“

„Voljela si čovjeka? Kako je moguće da si postala ovo što jesi danas?“

„Proklela me ljubav. Jedne noći sam uplakana i tužna hodala i pronašla ovu školjku oko vrata što je vidiš. Čim sam je dotakla, odmah se pred mojim očima pojavio Vodan.Taj odvratni, ljigavi morski demon mi je obećao sreću u zabranjenoj ljubavi sa čovjekom, ali samo ako s njim odem na dno ovog jezera. Bila sam naivna i željna ljubavi, pa sam pristala. Čim je vidio da sam pristala, otkinuo je moja krila i povukao me za sobom na dno.

Prvo su me pokušali ubiti, pa su u moje tijelo stavili demona sa kojim se i danas borim. Mislili su da on mene kontroliše, ali je moj duh bio jači od demona pa sam tako ja nadvladala njim.

Kada bi god demon u meni zaspao, bježala sam na površinu da me ne vide Vodan i Vodana i tražila pomoć od ljudi. Sjela bih s njima u čamac i molila ih da me prevedu na drugu stranu jezera gdje je bio moj spas. Kao i Vodan, obećali su da hoće.

Onda me dovedu na sredinu jezera i od mene zatraže da ih zadovoljim na prljav i odvratan način prijeteći da će me ubiti ako to ne uradim.

Kada odbijem da ih zadovoljim, onda pokušaju dobiti nasilno što žele.“

Govorila mu je ovo sa puno srama i bola. Stavila je na lice svoje ruke i zaplakala. Pustio je vesla i zagrlio je.

„Pazi moja leđa. Jako me bole rane na njima.“

„Zašto imaš rane na leđima Meiv?“ Govorio je dok je njeno lice u zagrljaju bilo naslonjeno na njegovo rame.

„Jer prolazim kroz metamorfozu.“
„Kakvu?“

Govorio joj je dok se odvajao iz zagrljaja s njom i gledao njene okice kako tinjaju u tami noći.

„Vidjet ćeš. Ne brini. Nego, pusti moje probleme. Iz tebe njušim tugu kada god pogledaš moju dušu. Čime te činim tužnim?“

„Podsjećaš me na jednu osobu. Čak ti je i ime slično kao njeno, ali tvoj lik nije.“

''Vjerujem.“ Smiješila se jer je u njoj neko vidio bar nešto ljepše od demona koji je u njoj.

„Pa ispričaj mi, što je bilo?“

''Davno nekada sam dao svoju dušu i srce jednoj djevojci koja je živjela pored obale ovog jezera. Bili smo dugo zajedno u velikoj ljubavi.

Njena porodica je bila protiv naše ljubavi. I tako, jednoga dana je jednostavno nestala. Nakon što sam je dva dana tražio, otišao sam njenoj majci da je pitam da li zna išta o njoj.

Ona je rekla da ne zna, ali da vjeruje da je jezero progutalo jer je voljela čovjeka koji joj nije suđen.

Prohodao sam obalom i na podu vidio prsten od karneola koji sam joj poklonio. Uzeo sam svoj prsten, i onda sam oba bacio duboko u jezero, zavjetujući se Bogu na vječan rad sirotima kao fratar.

Predao sam se njemu potpuno, ali samo uz cijenu da je jednoga dana vidim sretnu.“

„Tužna priča.“
„Da, ona nije bila vila... Ali je bila nešto najljepše što sam ikada vidio.“

Nakon ovih razmjenjenih riječi, fratar i djevojka su utihnuli. Uživali su u činjenici da je šutnja među njima popunjena najprofinjenijim osjećajima.

Nije bio potreban nikakav dodir, nikakva riječ da bi znali da se osjećaju jednako ranjivo i jednako nježno.

Samo su duboki pogledi koje darovaše jedno drugome bili svjedoci da postoji božanska ljubav koja je jedina u stanju spojiti nespojivo.

Mjesec je obasjavao njihov čamac.
„Ipak me brine krvarenje tvojih leđa.“ Prekinuo je šutnju nakon već dugotrajnog pogleda urezanog u dubine njenih zjenica.

„Ne brini! Skoro će izlazak Sunca. Obećaj, što god da čuješ kada sunce izađe, ići ćeš, i nećeš gledati natrag.“

„Ne, ne mogu ostaviti tebe da patiš!“
„Ja sam demonsko biće, i sam Bog me je prokleo iz njemu poznatih razloga.“

„Nitko od nas ne treba govoriti da ga je Bog ostavio. Bog ne ostavlja, mi ostavljamo njega.“

„Možda si u pravu, ali svejedno ga proklinjem.“

„Pa onda prihvati pomoć, nemoj bježati od Boga.“

Nešto joj je uzdrhtalo u očima. Skinula je sa vrata školjkicu i dala mu je u ruku.

Rekla je:
„Kad već želiš pomoći. Nosi ovu školjkicu nakon što odeš od mene. Ona će mi pomoći da budem nevidljiva Vodanu.“

Uzeo je školjku u ruku, a zatim nastavio veslati gledajući kako nebo postaje za nijansu svjetlije.

Okrenuo se i pogledao iza leđa. Vidio je kopno.

„Skoro smo stigli.“ Rekao joj je.

Lice joj je bilo spušteno, i bila je zabrinjavajuće tiha.
„Meiv?“

Digla je lice, a sa usana joj je tekla krv. Stenjala je, ali se i smješkala Azrielu.

„Molim te, pomozi mi da skinem majicu koju na sebi nosim.“ Rekla je iznemoglo.

Azriel joj je brzo pomogao, ali jako oprezno kako joj ne bi povrijedio leđa, iako ni sam nije znao sto se sa njenim leđima dešava.

Kako je skinuo njenu majicu, tako je ona vrisnula od bola, ali skupa sa njenim vriskom su se sa njenih leđa istegla ogromna, jedra krila koja su ličila na one kod slijepog miša.

Sakrila se potpuno iza njih, a školjkica od mjesečeva kamena je blistala na dlanu fratra Azriela.

Brzo je veslao ka obali, jer je već osjećao kako se voda u jezeru počinje nemirno talasati.

Meiv protegnu svoja krila i uzletjela prema mjesecu. Kada se dovoljno visoko vinula u nebo, obrušila se u dubine jezera.

Fratar je osjetio strah i brzo je izašao iz čamca na obalu, uzeo ruksak i zlatnike, te nestao prema kamenim stepenjicama koje su vodile sa obale prema gradu.

Čuo je neobične zvukove iza svojih leđa. Djelovalo je kao da nešto izranja iz dubina jezera, zatim ponovno i silno uranja natrag.

Želio se okrenuti, ali je bježao dok je u ruci jako čvrsto čuvao školjkicu.

U jednom momentu osjetio je jaku vrelinu u ruci. Trudio se zadržati školjkicu u šaci, ali njena toplota je bila sve jača i jača, dok ga nije spržila i iz ruku mu pala na zemlju po kojoj je hodao.

Pojavio se plik na njegovom dlanu. Gledao je u svoju ruku, pa u nju koja se čudom Božijim pretvorila u dva prstena od karneola.

Nasmiješio se svome pokajanju, znajući u dubini srca da je Bog ipak milosrdniji nego njegova ljutnja za njega.''