PLES NA VRHU

 

        “Zar mi ne plešemo na vrhu svih vrhova”? pjevušila je Božica u zagrljaju Boga, za vrijeme plesa na planinskomu vrhu. “Zar ima neki viši vrh? Nešto ljepše od Nas samih”?

        Ona se pritom najzavodljivije smiješila. Htjela je svezati Boga za trenutak i mjesto, i za ljepotu Svoje odanosti. Pritom nije činila ništa drugo osim onoga što joj je Bog dao činiti.

        Bog se smiješio i nije ništa odgovarao. Božica se smiješila i nije više ništa pitala ni željela. A onda osjeti da joj noge čudno ne dodiruju tlo. Pogledala je: vrh se otisnuo duboko dolje, jedva vidljiv; tabani su sada plesali po zraku.

Malo uplašena od nemanja čvrstoga tla pod nogama, Božica pogleda Boga. On se i dalje smiješio.

Kad je i zrak stao uzmicati u dubinu, tabani su zaplesali po ničemu. A onda se i tabani počeše magliti, rijediti se, odvajati se od božanskoga tijela. Onda i tijelo stade gubiti obris, zaleprša kao velo. Ali Božica nikada nije bila više u Svojemu plesu, nikada više Svoj ples, nego ovako bestjelesna.

Ostao je smiješak. On je lepršao čas na jednu, čas na drugu stranu, kako mu se kada htjelo.

 

 

Pojmovnik, neredom:

 

Tko umije, neka pokuša, kod nas je suša.

 

Vesna Krmpotić, DUBOKO NEDISANJE, vježbe odvike od navike