85. PLANINA OD SEDAM USPONA

 

        Bila jedna planina od sedam uspona, a kao isklesana.

        “Kamo se uspinješ? I dokle ćeš“? pitala je dolina.

        “U nebesa, do nebesa”, odgovarala je planina. “Sve drugo mi je dosadno”.

        I planina se penjala i penjala. Sedmerostruko, a kao isklesano.

        Onda je jedan čovjek stao pod planinu, pogledao uvis, i kazao:

        “Reci mi, što vidiš, planino, kad gledaš s vrha”?

        “Oh”, reče planina, “vidim širok svijet, bića i stvari, kopna i mora o kojima dolina i ne sluti. Vidim sunce koje istoga časa izlazi i zalazi – a isto sunce”.

        “I što još, planino”?

        “Vidim orlove koji nikad ne slijeću, koji se u zraku visine rađaju i umiru. Njihova jaja padaju put zemlje jednom u pet godina, a dok padaju, ptići prokljuju ljusku i uzlete uvis, samo da ne bi sletjeli na zemlju”.

        “I što još, planino”?

        “Čujem zvukove, glazbu, kakvu ljudsko uho nikada nije čulo”.

        “Kakvi su to zvukovi, planino”?

        “To su zvukovi tako visokih titraja, da se bliže svjetlosti”.

        “I što još vidiš, planino”?

        “Vidim i zmajeve, koji su se povukli pred najezdom ljudskoga nevjerovanja. I njihovu rodbinu, vile oblakinje”.  

        “Hm. A vidiš li što držim u ruci, planino”?

        Planina se vrhom poku{a nagnuti i pogledati niz svoje sedmostruke bokove, kao isklesane; ali ne uspije.

        “Ne vidim”, reče. “Ne vidim ni tebe, kamoli tvoju ruku, kamoli pak to što držiš u ruci”.

        “Držim maćuhicu. Jesi li kada vidjela maćuhicu”?                       

        “Niti sam vidjela, niti znam što je maćuhica”.

        “Evo, sad ću ti ju opisati: ima dva čudesna, tamnoljubičasta oka, koja se stalno nečemu čude. Trepavice joj trepere u zlatnožutomu svjetlu, zlatnožuto svjetlo širi se nekuda dalje, neznano kuda. U očima ima dva svjetalca, netremična, kao zaljubljen pogled. Znaš li sada nešto malo o maćuhici”?

“Ne”.

“Istini za volju, ni ja. Da ti kažem: možeš ju gledati satima, a da nećeš zapamtiti njezin izgled. I pravo je tako”.

        “Rado bih ju vidjela”, smrsi planina. “Tu tvoju maćuhicu. Možda bi se ona željela preseliti na planinski vrh...? Kako bi se tek ovdje njezine oči širile u čudu”!?

        “Ostavi se ćoravih misli, planino”, ruknu čovjek. “Ti misliš da je tvoj vidik najbolji, tvoja ponuda vrhunska. Možda i jest, ali se ti i ja, planino, u nečemu vrlo jednačimo”.

“U čemu to, nevidljivi”?

“Eto, ja bih se rado popeo na tebe, i gledao zmajeve i orlove; ali ne mogu – kostobolan sam i kratkoga daha. Ti bi se rado savila do mene i pogledala u čarne oči maćuhice; ali ne možeš - niti si gipka, niti meka. To što ja ne mogu, i to što ti ne možeš, ne razlikuje se jedno od drugoga. Ma koliko ti bila visoka, a ja sitan”.

 

 

Nekako je tako...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (još neobjavljeno)