95. PJESNIK PJESNIKU

 

        Ustopice je Divni Stranac pratio jednoga pjesnika s lutnjom. Ovaj je od njega bježao svijetom na sve strane, i ljutio se kad je vidio da mu je uzalud bijeg: drugi mu je stalno bio za leđima. Bježao je u Himalaje, u Bengal, u Perziju, u Rusiju, u Hrvatsku, ali od Stranca nikako umaknuti.

        “Što si mi se prilijepio za pete? Ja sam pjesnik, i nikada neću biti ono što ti hoćeš“.

        “Odakle znaš što Ja hoću”?

        “Znam ja sve takve – stalno od vas ide priča kako treba bližnjima ovo i ono, kako se treba odricati, biti skroman, biti ponizan, biti nenasilan. Pa što hoćeš, čovječe, sam je život nezauzdan i razvitlan, sam je život sila i nasilje”!

Ponekad bi ščepao šaku prašine i bacao na Stranca, ali bi vjetar svaki puta tu prašinu vraćao na pjesnika. Lutnja je ostajala netaknuta.

“I da znaš“, vikao je jednoga dana promuklo, “ja se neću odricati svoje lutnje, niti ću biti skroman s poezijom, nego naprotiv, raskalašen! I neću biti ponizan pred gluhima. Osim toga, ja bližnjima dajem time što im pjevam svoj sveti razvrat! Prođi me se, propovjedniče skučenoga  života, stisnutoga kao šaka”!

        “Varaš se”, govorio mu je Divni, smiješeći se njegovu slapu žara. “Ja ništa drugo i ne želim nego da se tako raspjevaš da nastupi zaborav tko koga pjeva – ti pjesmu, ili ona tebe! Jer nikada se još nisi tako raspjevao! Želim da zaorgijaš u pjesmi! Želim da tako u njoj zaorgijaš, da zaneznaš tko koga i tko s kim...”

        “Gle, gle, tko bi rekao...” reče mladić, sjedne na smjerokazni kamen,  i odloži lutnju.

“Želim da pjesma zaorgija s tobom onako kako ona hoće – ne kako ti hoćeš, jer tvoje su snage još uvijek sputane”!

        Mladić ga je gledao, začuđen.

        “Odakle tebi, seoskomu propovjedniku ovakve misli”?

        “Od želje, dragi, od želje da te čujem onako kako sam ti namijenio da pjevaš! Ih, kakvomu sam te cilju obećao, a ti ovako truniš”!

 

        Poslije narednih stotinu i osam koraka, mladić stane, okrene se, upita:

        “Čudni svate, Ti me nećeš pustiti na miru”?

        “Hm, ni sam ne znam”.

        “Pa dobro, reci mi, kako da se raskalašim onako kako je Tebi želja? Što da učinim da mi se to dogodi”?

        “Da se najprije zauzdaš, dragi, da se zauzdaš“.

“Da se zauzdam, a riječ je o razuzdanosti”?!

“Zar bi bilo vrha bez podnožja? Daruj svoj dar ljupkoga zavođenja seoskomu učitelju. Dar svoje mašte pokloni onima, koji ju nemaju. Taj si dar ionako dobio od Mene, kako bi ga razdavao šakom i kapom”.

        “Čekaj, ne brzaj! O kakvomu je seoskom učitelju riječ”?

        “O tebi. Ti si taj”.

        “Ti si lud, to je konačno i zauvijek jasno... I ja više neću gubiti vrijeme...”

        “Hajde, usudi se biti učitelj u najzabitnijemu selu”! kliknu Stranac sa žarom. “Ovomu, koje nam upravo sviće na vidiku. Ovomu, gdje nema pozornice za tvoju nadarenost”.

U daljini se pokaza nekoliko krovova i plotova, dovjetri odatle miris staje i mukanje goveda, bleka ovaca, cika djece.

“Čuješ li ih? To su izazovi tvojoj svemogućnosti. Idi tamo gdje ni djeca, ni roditelji nisu nikada čuli zvuk lutnje, nikada riječ poezije. Pričaj im o onomu o čemu pjevaš! Daj im poeziju onako, kako je oni mogu primiti! Usudi se zanemariti svoju sliku o sebi -  učini to njima za ljubav! Usudi se provjeriti hoćeš li ostati pjesnik, ili ćeš nestati kao pjesnik. Ili ćeš možda postati vrhunski pjesnik. Usudi se ukrotiti svoj korak prije trke”.

Mladić je zaustio nešto reći, ali ga glas ne posluša. Jer dobro je znao da sluša poeziju. Strune lutnjine pratile su ove Strančeve riječi smjernim zanosom. Kod posljednje riječi, lutnja se oglasi zvukom, od kojega je zastala ptica u zraku; i stajala je tamo kao naslikana, silom težom neobuzeta.

“A hoću li onda... ako tamo odem... ikada više...”? propenta pjesnik.

Divni Stranac okrenu se lutnji, pomiluje ju zelenim očima, i objavi joj povjerljivim šaptom:

“Orfelijo, onda će tobom zavitlati oluja o kojoj sanjaš“.

 

 

        Svaki Orfej propjevao je od vlastite žrtve.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (još neobjavljeno)