okupljali smo se kod frizerke Nene.... mi i naša djeca.... svaki tjedan, a nerijetko i češće, bila je fešta.... kuhali smo i jeli i pili i smijali se do kasnih sati.... usput bi Nena nekog i ošišala...
vidi te na što sličiš, ajde sada operi kosu da te sredim, da zablistaš, otvorit će ti se oči.... govorila je prije nego je dohvatila češalj i škare.
ponekad je znao doći i On.... dečko iz Vukovara, uvijek nasmijano lice, nepriznavatelj svojih trauma iz rata; to je bilo i bilo je teško, sada je dobro, živimo dalje, što sada.... otac djevojčice koju je Nena znala pričuvati nakon što je mama našla nešto bolje i otišla.... zaljubila se kaže i neće protiv sebe.... dijete neka ostane s ocem, ona nema živaca....
osim našeg vječnog smijanja..... to nam je možda bilo još jedino blisko; djeca koju smo imali, o kojoj smo brinuli sami, djeca koja su nas htjela sačuvati samo za sebe.... kako moje mene, tako njegovo njega.... i za nekog novog, nekog trećeg tu nije bilo mjesta.... kao ni za diskusiju o tome da netko još nekome treba.... trebala je samoća za izliječiti rane, sakupiti snagu iz samga sebe i pokoji prijatelj koji razumije.... koncentracija za svakodnevne stvari, za organizaciju jednog običnog dana i bezbroj malih izazova od naoko banalnih sitnica koje te bude u novi dan, još ni ne otvoriš oči, a već puna ti glava.... što ćeš i kako ćeš danas....
djeca su određivala smijer i ritam i razlog da ustaneš i kreneš i onda kad sve te boli.... nema da boli kad znaš da moraš.... i nikoga nema da kukaš i cendraš i ni govora nema da nešto je teško i da ti se ne da....
usput imaš noći svoje koncentrirane tišine, noći briga i straha i nikog da ti da osjećaj sigurnosti da bit će tu ako ti se nešto desi.... nedajbože jer desiti se ne smije.... sve što se desilo do sada, dosta je.... i previše.... život, kažu piše romane, život ponekad zapiše kako čovjek ni zamisliti ne može....
onda imaš susrete neke koji ti ukazati žele na ljubomoru i sebičnost djece koja kao ne daju roditeljima da žive.... ja na to kažem da dječje neiskvarene duše osjete i savršeno znaju što je ljubav, što je pravo, što je varka.... da su nas čuvale puput anđela i onda kada to shvaćali nismo.... složili smo se u tome u trenucima kad su se pričale i one malo ozbiljnije priče....
društvo se raspalo nakon što je Nena izmislila da ima rak, da je teško bolesna, tada smo još svi bili tu, uz nju.... kad se doznala istina, da joj nije ništa, da samo je tražila još više naše pažnje, neki ljuti, neki uvrijeđeni, jednostavno su prestali dolaziti i više ništa nije bilo isto.... sjena laži i neopraštanja prevladala je nad veselim zabavama.... svatko se okrenuo svom životu, zatvorio u sebe ili preselio se u neki drugi krug.... postali smo obični poznanici.... djeca su odrastala i više im nije trebala naša prisutnost da se i dalje nastave družiti ako to žele, sada bez nas odraslih, uozbiljenih, životnim dramama obilježenih....
sa svima sam ostala u kontaktu, osim s njim.... ono, kad nekoga ne vidiš mjesecima, čak godinama i zaboraviš da uopće postoji....
par godina kasnije, ljetna noć u ovom gradu, ja zaljubljena prvi put nakon dugo dugo vremena.... kasno je nakon kina, ponoćnog filma, odšetali smo nekud, nemam pojma, moj dečko i ja, i sada se treba vratiti doma.... nailazi taxi, on digne ruku, zaustavlja, ulazimo na stražnja sjedala, govori adresu i tada, vozač se normalno okrene prema nama....
oči, osmijeh prepoznajem.... heeeeej.... pa to si ti.... smijemo se svi troje, pričamo kao da smo se zadnji put vidjeli tek jučer, pričamo o djeci i blagoslovu koji su nam djevojčice dale ipak.... da se bude s nekim.... kad smo stigli, neće da naplati, ali zovemo ga na piće, ajde, sad će završiti smjena.... gdje si nestao svo ovo vrijeme.... što je s tobom.... grlimo se na rastanku, on kaže, ja sam uvijek tu negdje.... ne garantiram da nećeš me sresti opet nekad kad se najmanje nadaš.... poslije moj dragi samo reče; koja ljudina ovaj tvoj poznanik, nakon svega što je proživio, koliko humora, energije, duha....
i opet prolaze mjeseci, čak godine.... zima je u ovom gradu, jedno popodne ulazim u robnu kuću gdje inače ne idem nikada.... nešto probam, kupim, izlazim van.... pred ulazom, stoji čovjek u uniformi osiguranja i puši.... mislim onako u sebi, čekaj, čekaj, ovaj na nekoga liči.... da bi se okrenuo prema meni.... kaže, znaš da imamo kamere u kabinama.... smijem se, ma, daj, kakve kamere.... da, da.... gledam te cijelo vrijeme, radim tu.... a taksiranje?, pitam.... dosadilo mi, ovo mi je bolje i ne moram raditi noću.... ovaj put ne možemo na piće, on je na poslu, a ja svakako žurim, ali to nas ne sprečava da ispričamo onako u kratko što kod koga novoga ima.... dobro, gdje si sve ove godine, pitam.... kao neki deja vu, susret i pitanje, taj osmijeh, to blistanje.... ništa nije savršeno i ništa nije stoposto, ali smijemo se i dalje i sve je ipak onako kako treba.... pa, tu sam, kaže, uvijek sam tu negdje.... ali ti, ti pjegava mala.... tebe nigdje nema, osim ovako da te slučajno sretnem.... pa mi daje pozivnicu za neku feštu, on bi došao po mene ako želim, ali već osjeti da ću reći da neću, pa evo ipak ako se predomislim, bilo bi mu drago.... uzimam tu kartu i zaboravim, zaboravim je istog trena.... tek mjesec dana kasnije, kopam nešto po torbi, ups, što je ovo.... aaaa.... to je bilo ono.... ništa.... ni trunkice žaljenja, ni potrebe da se ispričam, a nemam ni broj telefona, pa nema ni obaveze.... ono, kad znaš da ti netko neće zamjeriti i nabiti na nos kad te ponovo sretne, ako te uopće ikada opet sretne....jer je možda očekivao i mislio da trebaš postupiti drugačije.....
i opet su prošle godine, djeca su odrasla već, a mi smo još mladi i opet smo zaboravili da neki ljudi, stari znanci uopće postoje i kao da se nismo nikada sreli.... jer nismo im dali neki osobit značaj u svom životu.....
prije nekoliko dana, subota je, izlazim van, hodam do auta i u glavi zbrajam štu ću obaviti najprije, kad netko za mnom zove.... vidi, vidi.... viče.... pjegava moja mala.... usput telefonira s nekim i govori, ostani na vezi samo da pozdravim prijateljicu staru.... opet onaj poznat osmijeh i smijeh, ono isto blistanje, deja vu.... otkud ti ovdje? što tu radiš? .... on se smije i grli me, stavlja mi mobitel na uho, reci halo.... halo.... i čujem halo i sa druge strane, glas koji se smije.... kćer njegova, odrasla već kao i moja.... nemilosrdno godine lete, a kao da se ništa promijenilo nije jer mi smo i dalje obožavatelji naše djece, a one prate naše korake kud god da se krene, brinu o nama, da nas ne povrijedi netko ovakve naivno dječje, samo tijelima odrasle.... i baš nam tako treba jer da tako nije, mi bi drugačije....
sada radi u apoteci, ali samo subotom.... a ti, stanuješ ovdje?, pita me.... vidiš da sam uvijek tu negdje, danas baš u tvojoj ulici dostavljam lijek, eno tamo malo poviše, čekaj samo da ovo predam, samo tren..... i otrči do zgrade preko puta pa se vrati natrag i reče; sjećaš se kad smo se sreli u vlaku....
u vlaku.... da, kako sam to zaboravila, a vozim se vlakom jednom u pet godina.... da, sjećam se, bio si kontrolor i naletjela sam na tebe, pa si bio taxist i naletim na tebe, pa si bio čuvar u robnoj kući i pratio si me, sada si dostavljač medikamenata.... ali uvijek tu negdje.... baš kako kažeš, samo što između svakog uvijek negdje tu, prođu godine.... ali uvijek si isti, uvijek se smiješ, mijenjaš poslove, ali ti ne.... ne mijenjaš se....
sjećaš se što sam ti rekao onda u vlaku? to još vrijedi.... pojma nemam, da nisi spomenuo, ne bih se sjetila ni toga.... ne znam sada, da me ubiješ, ne sjećam se više, ako hoćeš, reci mi još jednom....
ništa, smije se on i dalje, nije bitno čim se ne sjećaš.... zagrlimo se još jednom i svatko krene svojim putem.... s osmijehom dalje....
ima ljudi koji osvježe ti dan, samo tako kad ih nakratko sretneš i poneseš u sebi osmijeh za taj jedan dan, a sutra već, ni na kraj pameti da pomisliš o tome.... dok te opet jednom, i ako te uopće, oni sami na sebe ne podsjete....
ne sjetiš se da pomisliš kako ih nigdje nema, a kad ih ponovo vidiš, složiš se s njima da su zapravo uvijek tu, tu negdje....
ovaj put mi nešto ne da mira, pokušavam se sjetiti spomenute situacije iz vlaka, datalji mi nadolaze, slike su tu, samo slika je nijema, razgovaramo nešto.... a gdje je tekst, dakako da ga ima, ali u svom pokušaju prisjećanja ga ne čujem.... ništa.... sve obično, nikakva mudrost, sve bezveze....
obavljam sve što sam imala tog dana, još samo kruh da kupim i doma.... na izlazu iz pekare stoji žena koju godinama nisam vidjela, u prolazu, kroz stakla, snimila ona mene, pa me čeka.... Nena.... idemo na kavu i sve je opet kao da smo se zadnji put vidjele tek jučer, kao da nije prošlo devet godina.... baš lipo, kažem, danas susrećem ljude iz nekih starih vremena, jutros sam susrela i njega....
navratio on jednom kod mene, priča Nena, davno je to bilo, sreo te u vlaku i kaže kako ti je rekao; „jednom ćeš upoznati nekog tko će svaki dan moći brojati pjegice na tvom licu, jer ti ćeš tada konačno imati vremena za sebe“....
pjegice, da.... sjećam se....
edin.kecanovic
bglavac
irida
