(Posvećeno mojoj najdražoj.)

Moja najstarija kćer Jenna mi je nedavno rekla: „Moj najveći strah kojeg sam imala kao dijete bio je da ćete se ti i mama razvesti. Nakon toga, kada sam imala 12 godina rekla sam si, s obzirom da ste se toliko svađali, da je bilo bolje da ste se razveli“. Onda je dodala s osmijehom: „Drago mi je da ste uspjeli izgladiti stvari“.

Godinama moja supruga i ja nismo mogli doći na ”zelenu granu”. Kada pogledam u prošlost, nisam točno siguran što je bilo to što nas je privuklo jedno drugome. Naše osobnosti su se drastično razlikovale i što smo duže bili u braku to su se te razlike činile ekstremnijima. Susretanje sa ”slavom i srećom” nije ništa popravilo po pitanju našega braka. U stvari, to je samo produbilo naše probleme. Napetost između nas dvoje je postala toliko visoka da se turneja zbog knjige činila kao olakšanje, iako nam se činilo da nam to neće pomoći. Naše svađe su postale toliko česte da je bilo vrlo teško zamisliti mir u našem braku. Postali smo učestalo obrambeno nastrojeni i gradili smo emotivne utvrde oko svojih srca. Bili smo na rubu razvoda i o njemu smo razgovarali nekoliko puta.

Stvari su se ipak počele mijenjati na turneji. Baš smo se posvađali preko telefona i Keri mi je poklopila slušalicu. Bio sam sam i usamljen, frustriran i ljut. Došao sam do onoga kada vam ”prekipi”.

Tada sam se okrenuo k Bogu (ili okrenuo prema Bogu). Ne znam bih li to mogao nazvati molitvom. Možda vikanje na Boga nije molitva, možda jest. Ipak kako god se to nazvalo, bio sam uključen u nešto što nikada neću zaboraviti. Stajao sam u tuš-kabini U Buckheadu, Atlanti, Ritz-Carltonu i vikao sam na Boga kako je moj brak bio pogreška i kako to više ne mogu izdržati. Koliko god sam mrzio pomisao na razvod, bol našeg ostanka u braku je jednostavno bila previsoka. Bio sam zbunjen. Nisam mogao shvatiti zbog čega točno je moj brak s Keri bio tako ”težak”. U dubini sam znao da je Keri dobra osoba. I ja sam bio dobra osoba. Zbog čega se nismo mogli slagati? Zbog čega sam se oženio za nekoga tko je drugačiji od mene? Zbog čega se ona ne želi promijeniti?

Konačno, malaksao i slomljen, sjeo sam u tuš-kabinu i počeo sam plakati. U dubini moga očaja osjetio sam nadahnuće. „Ne možeš ju promijeniti Rick. Možeš promijeniti samo sebe“. U tom trenutku sam se počeo moliti. Bože, ako ja ne mogu promijeniti nju onda Ti promijeni mene. Molio sam se dokasna u noć. Molio sam se idućega dana kada sam letio kući. Molio sam se dok sam se približavao ulaznim vratima doma i hladnoj ženi koja jedva da me i primjećivala. Te večeri, dok smo lijegali u svoj krevet, dok smo bili tjelesno centimetrima, a zapravo kilometrima udaljeni jedno od drugoga, dobio sam nadahnuće. Znao sam što trebam učiniti.

Idućega jutra otkotrljao sam se u krevetu tik do Keri i pitao sam ju: „Što mogu učiniti kako bih ti uljepšao ovaj dan“?

Keri me odmjerila bijesno: „Molim“?!

„Kako ti mogu uljepšati ovaj dan“?

„Ne možeš“, rekla je. „Zašto me to pitaš“?!

„Zato što to mislim“, odgovorio sam. „Želio bih znati što je ono što mogu učiniti kako bih ti ovaj dan učinio boljim“.

Pogledala me sumnjičavim pogledom.

„Želiš učiniti nešto? Idi i očisti kuhinju“.

Očekivala je da ću se naljutiti. Umjesto toga sam samo kimnuo glavom. „Dobro“.

Ustao sam i očistio kuhinju.

Idućega dana sam postavio isto pitanje. „Što mogu učiniti kako bih ti uljepšao ovaj dan“?

Pogledala me suženim očima i rekla: „Idi i očisti garažu“.

Duboko sam udahnuo. Već sam imao naporan dan i znao sam mi ovo namjerno govori. Bio sam u iskušenju da ju odbijem.

Umjesto toga rekao sam „dobro“. Ustao sam i iduća dva sata sam čistio garažu. Keri nije bila sigurna što da misli. Došlo je iduće jutro.

„Što mogu učiniti kako bih ti uljepšao ovaj dan“?

„Ništa! Ne možeš učiniti ništa!. Molim te prestani me to pitati“. „Žao mi je, odgovorio sam, ali ne mogu“.

Dao sam sam sebi obećanje. „Što mogu učiniti kako bih ti uljepšao ovaj dan“? „Zašto ovo radiš“? „Zato što mi je stalo do tebe“, rekao sam.

„I do našega braka“. Iduće jutro sam pitao isto pitanje. I idućega. I idućega. Tada se, za vrijeme drugog tjedna, dogodilo čudo. Nakon što sam isto pitanje postavio Keri, vidio sam da su njezine oči bile pune suza. Slomila se i počela plakati. Kada je došla k sebi, rekla mi je: „Molim te prestani me to pitati. Nije problem u tebi. U meni je problem. Sa mnom je teško živjeti. Ne znam zbog čega si uopće ostao sa mnom“.

Nježno sam podigao njezinu bradu sve dok me nije pogledala ravno u oči. „To je zato što te volim“, rekao sam. „Što mogu učiniti kako bih ti uljepšao ovaj dan“? „Ja bih to trebala tebe pitati“. „Trebala bi, rekao sam, „ali ne sada. Sada sam ja taj koji se treba promijeniti.Trebaš znati koliko mi značiš“. Stavila je svoje ruke na moja prsa. „Žao mi je što sam bila tako zločesta“. „Volim te“, odgovorio sam. „Volim i ja tebe“, odgovorila je ona meni. „Što mogu učiniti kako bih ti uljepšao ovaj dan“? Pogledala me je slatko. „Možda da samo provedemo zajedno vrijeme“? Nasmijao sam se. „Volio bih to“. Nastavio sam joj to pitanje postavljati više od mjesec dana. I promjene su se dogodile. Svađe su prestale. Nakon toga je Keri mene počela pitati „Što želiš od mene? Kako mogu postati bolja supruga“?

Zid koji je bio između nas je pao. Počeli smo voditi razumne razgovore o tome što želimo od života i kako jedno drugo možemo učiniti sretnijima. Ne, nismo riješili sve svoje probleme. Ne mogu reći da se više nismo svađali. No narav svađa se promijenio. Ne samo da su svađe postale rjeđe, nego su bile i jednostavno manje intenzivne. Iz svađa smo iscrpili snagu. Jednostavno nismo više željeli povrijeđivati jedno drugo.

Trenutno smo Keri i ja u braku već 30 godina. Ne samo da volim svoju ženu, nego mi se i sviđa. Sviđa mi se biti s njome. Žudim za njom. Trebam ju. Velik broj naših razlika je postao naša snaga, a ostale nisu bile važne. Naučili smo kako se brinuti jedno o drugome i ono što je još važnije- dobili smo želju za to. Brak je zahtjevan. No isto tako je i roditeljstvo, ostajanje u kondiciji i pisanje knjiga kao i sve ono drugo što je u životu važno teško. Imati supružnika u životu je nevjerojatan dar. Naučio sam da nam institucija braka može pomoći kao bismo iscijelili one dijelove sebe koji su bili najviše ranjeni. I one dijelove koji su najviše trebali ljubav.

Kako je vrijeme prolazilo naučio sam da je naše iskustvo bio prikaz puno veće lekcije o našem braku. Pitanje koje bi svatko trebao postaviti svome voljenome u ozbiljnoj vezi jest: „Što mogu učiniti kako bih ti uljepšao dan“? To je ljubav. Svi romantični romani (napisao sam ih nekoliko) govore o želji za beskrajnom ljubavi. Ipak beskrajna ljubav ne dolazi od puke želje (barem ne ona vrsta ljubavi koja je opisana u većini takvih romana). Istinska ljubav ne znači željeti osobu već istinski željeti njihovu sreću, čak i ako je to nauštrb naše vlastite sreće. Prava ljubav ne znači da od druge osobe trebamo stvoriti kopiju sebe. Ona znači proširivanje svojih mogućnosti, tolerancije, brige i aktivna briga o dobrobiti druge osobe. Sve ostalo je samo predstava sebičnosti.

Ne kažem da će ovo što se dogodilo meni i Keri vrijediti za sve. Čak niti ne govorim da svi brakovi trebaju opstati. No ja mogu reći da sam neizmjerno zahvalan zbog te inspiracije koja mi je došla onoga dana. Zahvalan sam zbog toga što je moja obitelj očuvana, što pored sebe, svakoga dana kada ustajem imam svoju suprugu i svoju najbolju prijateljicu. Isto tako sam zahvalan zbog toga što se i sada, desetljećima kasnije, s vremena na vrijeme, jedno od nas još uvijek dokotrlja do drugoga i postavi mi pitanje: „Što mogu učiniti danas kako bih ti uljepšao/la dan“? Postavljanje tog pitanja je nešto zbog čega se itekako isplati ustati toga dana.

Autor: Richard Paul Evans; Izvor: Ivan H; Izvor: Faithit.com

Izvor: https://www.novizivot.net/2018/08/16/pitanje-spasilo-brak-kada-sam-htio-razvesti/

Foto: Pexels