Pisma I.

Jednoga jutra probudila me nježnost: zraka sunca kroz pukotinu na prozoru pozvala me da otvorim širom oči/okna i ugledam sva obzorja bistra, bezgranično ograničena. Nedokučiv je bio osmjeh na mom licu dok sam promatrala… svako drvo kao čudesnu prisutnost; svaki kamen kao upaljenu svjetiljku; otpalo lišće na blatnjavu tlu kao nepretenciozna svršena remek-djela… Ljudske spodobe nisu bile sjene iz crno-bijelog filma, obojane su bile zlatnom patinom mog pogleda… Nekog drugod jutra probudila me čama; polumrak sobe natopljen teškim mirisom samoće, one istinske, istinite samoće; pozvala me da otvorim oči i promatram se u svoj svojoj ograničenosti na putu ka beskraju. Moj pogled je završavao na prozorskoj dasci iza koje su provirivala siva, smežurana lica ljudi poput mene - samih. Još je jedno jutro bilo, kakvo dočekaš nakon probdjevene noći. Posuto je bilo srebrnkastim sjajem rose; u trenutku kad više nije noć, a još ni zora nije, tek pred prvi krič ptice...Jutro dočekano spokojem, tihom tišinom i poznatim mirisima kave i cigareta. Jutra - utočišta, volim ih nazivati. Mnoga jutra...a tek dani, večeri, noći... Gomile. Preteške da bi ih sve odjednom nosio. Za neke čak znam u kojem trenutku sam zbacila sa sebe ne bih li pohitala po svježi teret. Rasuta jutra, rasuta vremena; čitav niz crvenih perli prijetvorno vezanih sad razjedinjene jure bulevarima ispranim zimskom kišom. I onda Ti. Kao čitava rijeka vremena, svog vlastitog.

II. Jučer sam šetala uz more i susrela psa sa staklenim okom koje je bezuspješno pokušao maskirati monoklom. Obratio mi se na francuskom jeziku od čega sam razumjela samo 'merd, merd', a zbog neugodnog mirisa koji je dopirao sa njegove stražnje lijeve šape, zaključila sam da mi pokušava izraziti nezadovoljstvo svojim nezgodnim slučajem gacanja po ljudskom izmetu. Slegnula sam ramenima u znak 30% razumijevanja, 30% zatečenosti i 35% vlastite nemoći da utječem na deponiranje izmeta drugih ljudi. Onih 5% ostavila sam da ga ne šljivim i nastavila sam šetnju... ...Prošla sam pokraj grafita koji me svaki put nasmiješi - tako je bilo i jučer: 'Vreme, co to je?' U tom intervalu između uočavanja grafita pa dok ne zamaknem za ugao, igram igru odgovaranja na postavljeno fasadno pitanje. To traje između 10 i 13 koraka, a jučer je u 7. koraku izletio odgovor, ne bi vjerovali, iz samoga mora. Riba, naime...levitirala je 20 cm iznad površine zaspalog mora u bonaci. Njezin odgovor bio je muk, naravno; ta, ribe ne govore. Eto, prvi put sam prošla kraj tog grafita u tišini... ...No, nešto me je ipak uspjelo toga dana izbaciti iz cipela. Doista, nečuveno je što živog čovjeka može dočekati na nekom od slijedećih koraka: zaustavio me muškarac, crnomanjast, običan...čovjek k'o čovjek...pričao mi o brončanoj bisti vodonoše, o 'prašnjavim' projektima koji se izvlače iz ladica zbog predizbornih sakupljača bodova, o dvoznamenkastom broju udruga, društava, udruženja, o angažmanu, o šerifima u selu, o interesima osobnim, zajedničkim...a zatim i o biciklistima na lungo mare i 'huliganima' koji su potpisali javne wc-je, o nužnosti kamera - potrebitosti voajerizma...trenutak kad sam požalila što nisam onog psa uvjerila da mu ne treba monokl, samo da bih ga sad, pred tim čovjekom mogla nakeljiti na oko; kad sam požalila što ne poznajem vještinu levitiranja poput one ribe jer nečuveno, nečuveno je do koje mjere čovjek mora pregaziti samoga sebe da bi razumio govor drugog čovjeka i prestao razumijeti francuski govoreće pse sa staklenim okom i tišinu levitirajućih riba. Otišla sam kući pognute glave, pojela svoju brončanu skulpturu...od probavljenih ostataka naslikala sliku istoga naziva (I ate my bronze sculpture) i zauvijek se pozdravila sa svojim neobičnim 'prijateljima'... Jutros sam se probudila kao čovjek koji razumije ljude, već sutra postajem član neke od udruga, društava...već preksutra pisat ću o nečuvenim grafitima, psećim izmetima, neugodnim mirisima...već naksutra naslikat ću novu sliku: I ate my own shit.