Dok se iz pougljenjenih ostataka zapaljene Gradske knjižnice dimilo a zvuci vatrogasnih sirena zavijajući odzvanjali kroz noć, moj duh je lebdio nad omiljenom i ljubljenom ali sada mrtvom knjižnicom. Da, ja sam je zapalio, a skupa s njom i sebe. Što će mi život ako nema nje. Od nas nije ostalo ništa tek pepeo i dim a u ljudskim umovima uskoro ćemo postati tek blijedo sjećanje. Ljudi će se sa sjetom sjećati svojih dana provedenih u toploj i ugodnoj atmosferi Gradske knjižnice a mene će uglavnom pamtiti kao pobješnjelog piromana. Davati će mi svakakva imena, reći će da sam poput Nerona iz hira i ludosti to učinio. Već vidim sutrašnji naslov u novinama „ Monstrum iz Gradske knjižnice“.  Slutim vaša bezrojna pitanja, zašto li sam to učinio? Ako vam kažem  iz ljubavi, nećete mi vjerovati. Je li tako? Da, znao sam. Ali dopustite da makar pokušam objasniti, pa tek onda sudite.

Od najranijih nogu sebe pamtim s knjigom u ruci. Ne postoji trenutak u mom životu a da se ne vidim okruženog knjigama. Nije postojala zadana lektira koju ja nisam pročitao, a volio sam čitati i unaprijed tako da sam do osmog razreda već prešao na lektiru iz srednje škole. U početku su moji roditelji bili ponosni i zadivljeni s mojoj sposobnošću čitanja ali i shvaćanja pročitanog materijala. Kad bih bio raspoložen sjeli bi zajedno a ja bih im tumačio ono što oni nisu razumijeli, ali uglavnom s vremenom počeo sam gubiti interes da im bilo što tumačim. I ne samo to , gubio sam postupno interes za sve osim za čitanje.

Svaki pokušaj da me odvedu k liječniku završio je neuspijehom jer ja sam tvrdio, a i sad kao duh to tvrdim, da sam zdrav, samo sam zaljubljen u knjige i čitanje, kako im to nije bilo jasno.

Nisam više ni izlazio van, osim do knjižnice, niti se s ikim družio jer sam sve počeo smatrati gubitkom vremena i kao da mi se žurilo pročitati cijeli sadržaj Gradske knjižnice.

Predmet moga obožavanja naravno bila je i sama zgrada koja je sadržavala cijelo to bogatstvo koje sam želio upiti u sebe. Već iz daljine kada bih ugledao tu nisku zgradu svjetlozelene boje, moje biće bi počelo drhtati osjećajući napetost i uzbuđenje. Svaki susret počeo je nalikovati na susret dvoje ljubavnika. Znao sam da mi knjižnica i njena duša zarobljena u knjigama uzvraća ljubav istom mjerom.

Znam, sad će te se smijati i reći da sam lud, ali tko god nije ljubio tako strastveno kao ja, naravno da me neće razumijeti. Ja sam poput glasnika ljubavi trebao osloboditi dušu Gradske knjižnice -  čitanjem. I to sam radio cijeli dan, bez prestanka.

A onda sam jednog dana stareći ipak shvatio da to neću biti u stanju napraviti i da nikada neće doći dan kada ću moći pročitati sve knjige. Sve više je bilo pisaca, sve više je pristizalo novih knjiga.

To je stvorilo iznenada golemu frustraciju i mržnju prema svemu. I prema Gradskoj knjižnici i knjigama i ljudima koji su uživali u njoj. Rekao sam sam sebi, ako ja više ne mogu uživati neće nitko. Odlučio sam umrijeti a knjige i knjižnicu ponijeti sa sobom, moj život ionako više nije imao smisla.

Sad dok ovako lebdim u zraku i promatram nagorene ostatke knjiga razmišljam, da li je trebalo i da li je moglo biti drugačije. Gdje počinje a gdje završava granica između ljubavi i mržnje.

A onda sam s desne strane ugledao neki anđeoski lik, promatrao me a ja sam mu se obratio:

- Jesi li ti anđeo?

- Jesam, došao sam po tebe, vrijeme da krenemo.

-Gdje, ne mogu se razdvojiti od knjiga pa makar bile i spaljene.

- Upravo zato sam i došao da ti kažem da tvoja opsesija treba prestati i zato da shvatiš da to što radiš nije ljubav. Kad smo kreirali tvoj život, u svemirskim dimenzijama, negdje smo očito pogriješili i nešto je krenulo po zlu. Vrijeme je da se pripremiš za novu inkarnaciju, što prije počneš to bolje. Moraš naučiti još tako puno toga.

Gotovo da ga i nisam slušao jer samo postao svjestan samo toga da me diže u zrak i odvaja od mojih spaljenih knjiga. Moj duh se opirao i kao da nije mogao razumijeti ono što mu anđeo govori:

-         Pošto ti je ovaj život završio traumatično i nesretno odlučili smo ti izaći malo u susret, da vidimo imaš li kakvih želja što se tiče odabira zanimanja u sljedećem životu. Što bi želio biti, reci, možda ti možemo udovoljiti ako budeš dovoljno razuman?

U tom trenutku znao sam samo jedno pa sam tako i rekao:

- Želim biti knjižničar!!