Bila je čarobna, predivna noć na plavom otoku,

i Pippo i Zippo su se ljuljuškali u mrežama

raspetim između dvije velike palme.

Gledali su nebo, osuto zvijezdama..

 

I razmišljali, kako  ovdje na otoku imaju

Sizifov posao, kojeg moraju obavljati,

a nikad tome kraja: ostati jednostavno

klaunovi, budalaši, nasmijavati velike i male,

i tako i odživjeti svoj  život.

 

Godot ih je čekao, i obećao da ih neće

zaboraviti, no, ponekad se činilo da

ih uopće ne čuje i ne vidi. Održati radost,

čini se najlakše je. No, kada ponestane

djece, velike i male, i kada svi hoće silom

biti odrasli bez dječje mudrosti, tu

počinje  guranje kamena do vrha planine,

 spuštanje, pa opet uspon.. I tako, Pipo i

Zippo su došli do zaključka, da zapravo na

otoku nedostaje ljubavi.. U ogromnim količinama..

 

Kad ljubavi ponestane, dijete se

prestane smijati, postane čudno, mrgodno, osvetoljubivo,

samo bi se ljutilo i

napadalo umjesto da se smije dok

mu ne ponestane daha od smijanja..

Pippo se zagledao u nebo..i gle: Činilo mu

se da jedna zvijezda pada.. "Pogledaj, Zippo,

"-reče-"Brzo zaželi želju, prije nego zvijezda

dotakne tlo"

"Pa eto, Pippo, želim da djeca na ovom otoku

ponovo postanu djeca"..

"Zippo"- reče Pippo, pogledaj, ona zvijezda

ide prema nama...

Zippo: "Vid stvarno..To je neka zvijezda

koja nas je čula pa dolazi k nama.."

Pippo:" Joj, pa to je...leteći tanjur"..

Zippo: " Bježimoo"

I dok su oni pokušali pobjeći,

bijahu uvučeni zrakom svjetlosti u

unutrašnjost tanjura..

Sivi mali patuljci, prvo su ih paralizirali,

pa onda stavili na stolove..

Pažljivo su skenirali njihove mozgove,

i govorili nešto svojim, nepoznatim jezikom:

 

,,škrlj.. ljub..ib..####=&&"

 

Mrlj..ib..pip..zip...&&?

 

I tada su Pippu i Zippu progovorili

ljudskim jezikom:

"Vi..vrlo..dragocjeni..budale..kakvih..

više..nema...nama..treba..vaša..pamet.

Mi ..smo..tako..savršeni.. da..kod nas..

nedostaje malo nesavršenosti..

 

Ubija..nas..polako..naša..

silna pamet..bez..

srca..

Srce je duša..

 Mi..trebamo..dušu..

 

I krenuše da otvore glave

jadnom Pippu i Zippu..

Pippo je sklopio oči..

Zippo je zaplakao..

I odjednom...

Vidješe pred sobom

veliku bijelo plavu plazmu svjetlosti..

U trenu su svi sivi patuljci

bili uvučeni u tu plazmu,

i cijeli leteći tanjur se rastopio

u njoj.. Pippo i Zippo su se

našli opet na obali mora..

Pred njima se pojavilo to, nešto,

bez imena.. Ono što ih je spasilo, što im

je sačuvalo taj divan budalasti

mozak, za budući susret sa Godotom..

 

"Tko si ti?"-upitaše je..

Ja sam plava, bijela, savršena vila, koja se zove..Ljupka..Ljupka Spasić..

Ali u cijelom svemiru me zovu, jednostavno

..Ljubav..

 

Ja sam ljubav.. Ja spašavam zle,

i činim ih dobrima, ja zločeste

vanzemaljce uvučem u sebe, i rodim

ih nanovo, pa postanu dobri..

A samo budale ostavljam kakvi jesu..

jer.. budalaši su miljenici moji..

Jednom će samnom u nekom novom

svijetu oni stvarati nove, male budalice,

koje će vraćati radost ljudima,

koji ne žele biti djeca..

Ja odlazim..Kad me zatrebate,

prva zvijezda na nebu koja

bude padala, bit ću ja..

U snovima ću vas gledati..

na kraju svakog tamnog tunela čekati..

Idite, blagoslivljam vas..."

I tek što Klaunovi pružiše ruke,

 Ljupka nestade..

Bili su tako tužni..

Htjeli su još slušati njene riječi ljubavi..

Ali samo je šuštanje valova

i vjetar u palminim granama još šaptao eho..

"ja sam ljubav..ljubav..ljubav...

 

.