Rođena sam, ne svojom krivnjom, u Zagrebu, u radničkoj obitelji.

 

Majka nezaposlena, domaćica, teško bolesna.

 

Otac radnik – posao je započinjao u 6 i radio do 6 navečer, da bi majci osigurao novac za lijekove, a meni i sestri za knjige i  osnovnu garderobu. Kako su se i on majka tek vjenčali, stvarali su dom, koji je teško bilo stvoriti uz ovakve uvjete. Mala radnička plaća gotovo je cjelokupna otišla na najnužnije stvari.  Preživljavali smo, ali časno smo preživljavali.

 

Učili su nas da poštujemo ljude, da ne zavidimo drugima na onome što imaju, da nikog ne vrijeđamo, da budemo nesebični, i da rado pomažemo. Nekako se ta neimaština, u kojoj je bilo dana kad smo zaista imali samo kruh i vodu, kompenzirala sa dobrotom, pa je na stolu ipak uvijek bilo bar ponešto, knjige uvijek kupljene, a odjeća, Bože moj, selila se sa starijeg na mlađe, kao i mnogi drugi, vjerujem, u to vrijeme.

 

Udala sam se vrlo rano, što zbog neimaštine, što zbog osjećaja da nigdje ne pripadam. Majka je umrla kad mi je bilo 6 godina, maćeha  i ja nismo našle zajednički jezik. Unatoč činjenici da sam bila najbolji đak u školi, najbolji u državi, sa najviše prvih mjesta na raznim takmičenjima, tome se nitko nije veselio. Nije se imao tko, osim mene tome veseliti. Mogla sam i završiti na placu – kao piljarica, jer mi život nije pružio apsolutno nikakvu mogućnost u to vrijeme, mogla sam i završiti na ulici – kao narkomanka, prosjakinja, pijanka – imala sam sve mogućnosti izbora, osim napretka. Napredak je nekako izgledao kao bajka, daleka budućnost, nemoguća misija.  Unatoč svim pohvalama, medaljama, odličnim ocjenama. Novac je bio taj koji je određivao smjer, a ja ga nisam imala. Niti bilo čiju podršku, baka je bila daleko, majka nažalost u grobu, otac se oženio (a kažu – tko nema majke, nema ni oca).

 

Unatoč činjenici da sam gotovo jedno za drugim rodila troje djece, neprekidno sam učila. Radila na sebi i na svojoj djeci u isto vrijeme. Zapravo svi smo se međusobno podučavali. Život sa svekrom (koji je imao svega dva razreda osnovne škole, i sa svekrvom koja je bila bez škole) a koji su došli na moj poziv živjeti u Zagreb, nije me otupio, naprotiv oplemenio me. Svaku večer čitala sam bajke, svekru koji ih je neizmjerno volio, svom sinu koji ih je obožavao, svekrvi.

 

Nakon čitanja, molili smo: „Bože, hvala ti na ovom danu, na svemu što si nam danas dao! Molimo te, čuvaj našu obitelj, ovu koja je ovdje, i one koji su daleko, podari nam svoju milost, čuvaj naše prijatelje i naše neprijatelje“! 

 

Svekar, čovjek bez škole, čitao je kako kažu knjige „kao vodu piti“. Doslovce je gutao slova, i često je znao zavući se medju moje knjige i tražiti onu koja mu je bila zanimljiva. Pročitao je gotovo sve moguće što je bilo gdje mogao naći. Matematika za njega nikad nije bila „špansko selo“. Učio je moju djecu svemu, pa i matematiku. On je bio iznadprosječno inteligentan čovjek. 

 

Vratimo se na piljarice. Iako sam imala stalan posao u pravnoj službi (fin posao), nakon što sam rodila treće dijete, zbog teškog oboljenja – astme – procijenila sam da sam potrebna njemu, kod kuće, i zbog toga sam dala otkaz na poslu i posvetila se kući i djeci. Za vrijeme mog „nerada“ obradjivala sam vrt. Bože, kakav je to predivan vrt bio. Uživala sam u njemu, i u svakom plodu koji bi izniknuo svakog novog dana. Ujutro u 6 bih se dizala da zalijem gredice sa odstajalom vodom, da povežem što treba povezati, uberem zrelo, zaštitim ono što treba tek dozrijeti. Kad nisam bila na vrtu, tada sam pisala. Priče, pjesme, knjige. Imam kolekciju napisanih priča, pjesama, knjiga.  Kad bi uletio kakav honoraran posao, i to sam prihvatila s radošću – napisati kakav elaborat, tužbu, žalbu, prigovor, bilo što što je donosilo novac, a ujedno i pomagalo ljudima da riješe svoj problem. I ponosim se svime što sam učinila – kako na svom vrtu obradjujući zemlju, tako i na području odgoja djece, i svog vlastitog školovanja i usavršavanja. Znam jezike, pa dobro znam razumjeti i kad netko napiše tekstove na engleskom (služim se i poslovno sa tri strana jezika), znam i ponešto latinski (što ne znam, nađem prijevod na internetu ili u rječniku jer su ga moja djeca učila pa imamo knjige), a znam eto i čirilicu (neki dan dobih jedan ugovor na bugarskom i zamislite ta moja čirilica mi je ovaj put omogućila jedan dugoročno dobar posao koji sam sklopila jer sam razumjela što nude).

 

E sad, jesam li ja piljarica (mislim obrađivala sam vrt, i još često obradjujem cvijeće, sadim salatu) jesam li intelektualka (nisam, nemam završeni fakultet), ali mogla bih se tu negdje ugurati, jer eto znam i saditi, ali znam i čitati, pisati, razumjeti, i literarno se izraziti.

 

Moj put u poduzetništvo bio je jednostavan.  Odluka je bila donesena u trenu, jer to je bio jedini način da budem prisutna u odgoju svoje djece koja su me nužno trebala svakodnevno, bili su izrazito nježna bića i nenavikla da budu bez majke, a i ja nisam željela biti bez njih, jer sam proživjela život bez tog najdražeg bića i znam kakav je osjećaj biti bez majke u najvažnijem dobu života tj. odrastanja.

 

Uz posao koji sam svakodnevno morala obavljati, brinuti se o radnicima, o sirovini, o prodaji proizvoda, brinula sam i o djeci, o njihovom školovanju, o njihovom odgoju. I to sama, jer muž nikada nije bio prisutan jer se istovremeno, vani u stranom svijetu brinuo o egzistenciji (kao radnik, Bože moj, život mu nije namijenio sudbinu u kojoj bi bio „zlatni dečko tj. pripadnik „zlatne mladeži“). Kroz naš rad, omogućili smo djeci korektno školovanje, svatko ima svoj životni put, svi imaju po više zanimanja, i uvijek se mogu „dočekati na noge“ ma kud ih život poveo. Svi govore više stranih jezika, svi su bili odlikaši, i prvi u svemu,  vrlo su načitani, izrazito kulturni, i u svom rječniku ne poznaju proste, nekulturne, ili bezobrazne riječi.

 

Kroz svoj život susrela sam i upoznala mnoge ljude. Ne znam da li bih počela od dna, ili od vrha, no uglavnom nekoliko puta sam bila primljena kod predsjednika Hrvatske, gotovo kod 80% ministara aktualne i prošle vlade, kao najbolja žena poduzetnica bila sam poslana u Ženevu na izlaganje žena poduzetnica kao predstavnik Hrvatske, moji radovi u poduzetništvu bili su birani kao najbolji poslovni planovi, a i danas, svaki poslovni ili investicijski elaborat koji načinim, moji prijatelji s njima krenu u posao i ostvare dobar rezultat.

Upoznala sam i većinu saborskih zastupnika. Moji kupci su bogati poduzetnici iz stranih zemalja, s njima sam gotovo uvijek sklapala poslove u elitnim restoranima, uz nešto finiju klopu, dobro vino, ugodan razgovor.

 

No, svako jutro kada krenem na posao, pozdravim sa smiješkom na licu svog poštara. Ne biste vjerovali, ali moj poštar, mi je gotovo spasio jedan vrlo dobar posao i pomogao da financijski puno bolje prođem zahvaljujući činjenici što je pismo koje sam trebala dobiti, zalutalo, a on ga je ipak meni uručio, nakon što je shvatio da je na njemu krivo napisana adresa. To pismo, odredilo je moju životnu sudbinu.

 

Pri ulazu u Ministarstva, kad sam imala zakazane sastanke sa aktualnim ministrima, prvo sam sa velikim osmijehom pozdravila portira na ulazu. Došla sam rano, prije 9, pa me ponudio kavom, koju sam ja sa radošću prihvatila. Taj portir na ulazu, bio je čovjek sa 4 fakulteta, školovao se vani, to sam saznala u razgovoru s njim, kroz kavu, ali njegov izbor je bio biti portir, jer je u trenutku kad je tražio posao bio politički nepodoban.  Isto tako sam saznala da je sa svim ministrima na ti, i više mi nikakav problem nije bio riješiti bilo kakav posao, ili bilo što, jer je moj prijatelj portir jednostavno okrenuo telefonski broj i zamolio ministra da primi njegovu prijateljicu. Naravno, da to nisam znala u trenutku kad sam s njim pila kavu.

 

Svako jutro, također pozdravim sa osmijehom i čovjeka u podzemnoj garaži, koji naplaćuje parkiralište. Upitam ga kako je, ima li kakvih briga. Zar trebam spomenuti, da iako je Zagreb pun automobila kao šipak koštica, da moj prijatelj uvijek pronađe mjesto za moj automobil, uvijek ga pripazi, i ne samo to, slučajno sam saznala, kroz razgovor da je bio vlasnik Štedno kreditne zadruge, koja je eto stjecajem okolnosti propala zbog loše odabranog partnera u poslu, a on je zbog toga izgubio veći dio novca. Vrlo inteligentan čovjek.

 

Pozdravim i prosjaka na ulici, mnogi od njih bili su nekad uspješni ljudi ali ih je sustav doveo u stanje u kojem sada jesu. Mnogi znaju recitirati pjesme,  znaju imena poznatih hrvatskih književnika, a znaju često razglabati i o ekonomiji, pa i politici.

 

Ujutro kad dođem do svog ureda, razveseli me osmijeh gospođe koja ima ured u blizini mojega, skraćuje i sužava hlače i suknje (dakle, obična žena, reklo bi se), ona me obavezno dočeka sa lijepim riječima i kavom koja mi uljepša dan.

 

Kad moje stranke dođu u ured, obavezno ih dočekam sa osmijehom, lijepom riječi, i ponudim pićem. Ako prihvate, nazovem obližnji kafić (konobaricu na mobitel) koja se tako srdačno odazove da bih ju najradije svakih pola sata zvala da mi uljepša dan. S ogromnim entuzijazmom i radošću nosi onu tacnu sa kavom i sve nas posluži. Ona je samohrana majka i žena sa svega 8 razreda osnovne škole, međutim po razgovoru bih rekla vrlo pametna žena. I dobra.

 

 

Moja kćerka, ona nema fakultet, kozmetičarka je. Uz to i pediker i maniker. Sa svoje 22 godine vodi već šest mjeseci svoj vlastiti kozmetički salon, koji  oglašava na malo mjesta, ali uvijek je pun.

 

Od prvog dana sam ju naučila da se ponaša na jednak način prema svima. Nema ograničenja u pogledu ljudi.

 

Njoj je jednako važna klijentica sa diplomom, bez diplome, ili piljarica.  Usput rečeno, piljarice su joj jako dobre klijentice, vrlo rado se dolaze njegovati, uredne su i čiste, i simpatične još uz to.

 

Nadalje, prije dva tjedna, kad sam organizirala koncert u Dugom Selu i skup motorista kojih je bilo preko 500 ukupno, vrlo je bitno bilo osigurati struju, dobro čuvati prostor, birnuti da sve prođe kako spada. Najvažniji u tom kotačiću bio je upravo čuvar iz mojeg poduzeća (koji u tom prostoru i živi 24 sata dnevno jer nema nikog drugog). On se digao dva dana zaredom u tri ujutro kako bi sa ljudima koji su montirali pozornicu osigurao da sve funkcionira. Zar je potrebno spominjati da on nema ni četiri razreda osnovne škole, ali zna svaki ventil u krugu, svaki osigurač, svaku žicu, svaku stvar koju je potrebno učiniti da sve funkcionira savršeno, ali ja eto to ne znam, i bez njega ne bih mogla.

Neizmjerno sam zahvalna na njegovom prisustvu i postojanju.

 

Kako i ja imam svoj ured neposredno uz tržnicu, svakodnevno navratim po voće i povrće za ručak. Već smo se tako sprijatilji, gospodje koje prodaju (piljarice) i ja, da znaju što volim, pa mi obično pripreme najbolje voće i najbolju salatu. Zauzvrat, ja njih često počastim reiki tretmanima, ili im pogledam rune, kako bi i njima dan bio malo ljepši i radosniji. Lijepo je biti dobar, i primati dobro. To su najčešće vrlo pametne žene, čak i školovane, koje su svaka zbog svog opravdanog razloga, odlučile prehraniti svoje obitelji na način da prodaju povrće i voće na tržnici. Neke su ostale bez posla radi toga jer je tvrtka otišla u stečaj, neke su samohrane majke, neke imaju muža invalida koji ne može raditi,  uglavnom niti jedna nije glupa, i nije neuka. Prodavati voće i povrće njihov je izbor, i način da prehrane svoje obitelji.

 

Nikome ne želim predbacivati, niti ga učiti kako se izražavati, ili kako misliti o bilo kome,  no nikada ne treba suditi o ljudima na temelju titule koju nose. Radila sam sa puno inžinjera, ekonomista, pravnika (koji su Bože mi oprosti, bili poprilično tupavi), ali ih je spašavala činjenica da su imali oko sebe uigranu ekipu ljudi koja je pokrivala njihovu nesposobnost. Ali što učiniti bez ovih, ovakovih ljudi koje sam gore opisala.

 

Zar je potrebno reći, da jedan takav čovjek, radnik, koji se uvijek zna dočekati na noge, da će on uvijek iznaći načina kako prehraniti svoju obitelj, što započeti, i kako riješiti problem. Zar je potrebno isticati, da su se u međuvremenu promijenili mnogi ministri, a moj prijatelj portir ostao je još uvijek tamo gdje je bio, na istom mjestu.

 

Koliko je upravo takvih radničkih obitelji izrodilo djecu koja su vrhunski talenti, iznad prosječno inteligentni, dobri ljudi?

 

Nikada nisam osjetila, da su ti visokopozicionirani ljudi ili intelektualci bolji od onih koji nisu na položaju ili nemaju titulu.

 

I na kraju, najvažniji ljudi u mom životu, kojima odajem najveće poštovanje, nisu ni predsjednik države, niti ministri, niti saborski zastupnici, već to su osobe koje su mene odgojile da budem takva kakva jesam: moj svekar sa 2 razreda osnovne škole, i moja svekrva koja je bila nepismena. Od njih sam nučila mnoge životne vrijednosti, jer svoju vlastitu obitelj nisam imala, i nikad tu školu ne bih mijenjala ni za kakvu drugu. A također i moja djeca. Kroz dvadeset godina zajedničkog života s njima, iako su bili od mene dvostruko stariji, nikada se nismo posvađali, nikada jedno drugom rekli ružnu riječ.

 

I danas mi prolaze kroz uho mnoge poslovice izrečene njihovim-pučkim jezikom: „Kako si prostreš postelju, tako ćeš i leći“, ili „Tko sa djecom ide spavati, popišan ustaje“ i još puno toga.

 

Njih nažalost više nema, ali su i unatoč smrti koja ih je odnijela u poznim godinama, poštovani, često spominjani, upravo zbog toga što su takvi kakvi jesu.