4. PIJANCIMA JE LAKO VIDJETI

 

        “Zašto se On smuca po krčmama i razgovara s pijandurama”? pitali se čestiti i trijezni domaćini. “Ne daje li time rđav primjer društvu? I hoćemo li svi u krčme i među dangube, jer drukčije ne možemo do Njega”?

        Tekao je rogobor po kućama, kimale su glave, skupljale se obrve.

        Svakoga predzorja, uredno, pijanice su teturale svojim kućama. Prespavale bi dan do kasnoga popodneva, kad bi opet, uz veća ili manja uokolna vrzmanja, kretali put svojega zbornog mjesta.

Kad su jednom tako u mraku nabadale uobičajeni put kući, neki od trijeznih tajom ih presretoše.

        “Stanite ljudi, da vas nešto upitamo”... rekoše šaptom, kao urotnici. 

        “Nismo mi ljudi, mi smo pijandure”.

I stadoše hihotati, štucajući i rokćući, dok je oko njih trajalo tiho zgražanje.

“Ali vi, vrijedni domaćini, što biste vi bez nas?” zamumlja jedan, lukavo svjetlucajući očima. “Bez nas ne biste znali da ste ispravni. Ha!”.

I opet ih stane hihot.

“Nemamo vremena za lude šale”, rekoše ispravni. “Saberite se, recite nam, što vam je kazao”?

“Ta pustite nas da prođemo, vidite i sami da su nam noge zaboravile ravno hodati”. 

        “Odvest ćemo vas do kuće, ne brinite se, samo nam kažite kako ste proveli noć, tamo u krčmi? Je li i On bio s vama?”

        “Tko On”?!

        “Kako, tko On?! Pa Divni Stranac, zaboga”!

        “Nije bilo nikakvoga Stranca. Sve sami naši”.

       

       

        Otkvačeno  s razlogom.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (još neobjavljeno)