99. PIJANAC I NJEGOV PRIJATELJ

Jedan je čovjek, pijanica, krivio Boga zbog svoje zarobljenosti čašom.

“Ja nemam snage oduprijeti se piću. Ti si valjda taj, koji raspolaže snagom. Ti si valjda taj, koji je svemoćan”.

Dugo je bio kivan na Boga. I dugo mu se Bog nije javljao. A onda mu se javio i stao mu govoriti, govoriti, govoriti. S vatrom, s tišinom, s ljubavnom milinom. Dugo, predano, kao da On moli, a čovjek ispunjava molbu.

Pijanac je slušao, najprije ne vjerujući, potom sve više vjerujući. Skanjivao se, opirao. Kad je na koncu posvema povjerovao, čaša je od njega otpala kao nešto prirodno nepotrebno – kao suh list od grane.

Otada je živio sretnim, punim životom. Od svega mu je najvažnije bilo da razgovara, kako je običavao govoriti, sa svojim Prijateljem. Nijedan drugi posao nije imao to počasno mjesto u njegovu životu.

Jednoga je dana upitao Prijatelja:

“Reci mi, zašto smo igrali cijelu onu igru Tvojega nagovaranja i mojega opiranja, kad si Ti već na početku znao kako će igra završiti – da ću ja pristati, i da će na Tvoje izaći”?

“Nisam htio propustiti užitak igre”, odgovori Prijatelj. “Gdje bih inače mogao prikazati svoju prikazbu - izgovoriti tolike čarolijske riječi, toliku zavodničku poeziju? Bila bi grjehota ne čuti ju, makar ti i ne popio do dna njezinu ljepotu”. 

Bog je samotni uživatelj u Svojemu djelu.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (još neobjavljeno)