1. PERUN(IKA)

 

        Bila jedna perunika, koja nije vjerovala u Peruna.

        “Koješta”, govorila je. “Perun je nastao od nas, perunika. Mi smo ga, drage moje, izmislile. A onda smo preobrnule stvar i povjerovale da smo nastale od naše vlastite izmislice”.

        Neke druge perunike nisu se usudile tako nešto ni prošapnuti. Plašile su se groma. Stoga su se pričinjavale ravnodušnima, ili bar nagluhima. Ali ova jedna, najmodrija i najgizdavija perunika, u svojemu kratkotrajnomu proljetnom ornatu, i dalje je govorila da ona zasigurno ne potječe ni od kakvoga Peruna. Naprotiv, Perun potječe od nje, perunike.

        “Jer kažite mi, kakva sličnost postoji između mene i toga razbarušenoga gromovnika? Kako ja mogu biti od njegova sjemena, kad sam posve drukčija – niti sam nalik na oblak, niti na munju, niti na grmljavinu, nisam raspojasana, i nisam strašna... naprotiv, laka sam, smjerna, otmjena...”

        Leptir, sutonski ljubičast, spusti se na neizmjerno ljupku kretnju  peruničine latice.

        “Zar ne”? obrati mu se perunika. “Zar nije tako? Pogledaj me  - zar sam ja slika i prilika gospodara munje-i-groma”?

Leptir bijaše nijem poput rose. 

        “Jesam li”? I ona još ljupkije naglasi latičin pokret, koji je pozivao unutra, u čašku; unutra, unutra, u čašku. 

        Onda leptir izroni iz svoje tišine i izusti jedva čujno:

        “Kažeš, Perun nije mogao roditi takvu tebe. Reci mi onda, kako je perunika mogla roditi takvoga njega? Reci mi, kako si mogla izmisliti nešto što nikada nisi vidjela, i za što tvoja mašta nema pokrića? Nešto čega u tebi nema, niti ga može biti – odakle tebi Perun, ako ne od samoga Peruna”?

       

 

        NADMENI SE UM NE PITA ODAKLE MU USPOMENA NA NEŠTO, ŠTO NIKADA NIJE VIDIO.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)