ponekad pomislim kako nekim starijim ljudima Bog daruje demenciju da ih rastereti od sjena prošlosti i nezaborava koji su ih gušili godinama....
prirodno, mi ljudi imamo sposobnost dugotrajnog pamćenja. sasvim prirodno mi ništa ne zaboravljamo.
sve ostaje tu negdje pohranjeno i sačuvano, neizbrisivo. da bi nam se u trenucima umiranja, odvajanja od fizičkog tijela prikazalo kao film.... sve, bez iznimke, svaki detalj je bitan. svaka naoko beznačajna sitnica ima svoje značenje. i ono što smo potisnuli i ono što smo mislili da smo zaboravili. a nismo. sve ono što smo svojim mislima i djelovanjem pokušali izokrenuti u drugačije i u ovoj materijalnoj stvarnosti kao trenutno prihvatljivije nama, našem egu.... uzalud.
jer što se dogodilo, dogodilo se. nema naknadne korekcije.
ili ipak ima?!
kako god, uvijek ima nekako dalje.
kad se nekome dogodi da razbije skupocjenu vazu i onda zalijepi krhkotine kako bi spasio stvar, jer mu je ta vaza ipak draga, jer mu je žao i želi je sačuvati bez obzira na ružne šavove među krhotinama, razbijena vaza tada postaje zakrpana vaza.
slično je i sa povjerenjem....
žena koja se jednom osjeti iznevjerenom i prevarenom ostat će u svom nepovjerenju do kraja života.
zašto je to tako?
jer malo je toliko glupih žena koje više vjeruju muljanju svog muškarca nego onome što one same vide i osjete....
jednom iznevjerena žena, makar i oprostila i prešla preko svega i pružila novu doživotnu priliku, teško da će ikada odustati od kontroliranja i njuškanja. sasvim razumljivo.
i sasvim ljudski je taj strah, kad si jednom opečen, može se dogoditi opet....
i što onda....
kako se onda nositi s tim?!
izbaciti ga na ulicu, urlati za njim po dvorištu, sutradan ga opet zvati da se vrati....?!
znam.... ljudskim očima gledano, moralno i etički gledano, sagriješila sam zajedno s njim. sagriješila sam jer ga nisam naprašila kad se prvi put pojavio pred mojim vratima... jer sam dopustila zaljubljenost i bliskost i nježnost i vođenje ljubavi po 8 sati bez prestanka kad smo bili zajedno, a kad nismo neprestano....
znam, trajalo je i predugo da bi ijednoj ženi uopće bilo lako oprostiti i preko svega preći.... i nastaviti dalje tamo gdje su stali prije nego je pronašao mene.
ali potrudila se ona, morala je, tako je valjda zapisano i tako sam od samoga početka vidjela kao najbolje za sve nas. ma koliko sam bila zaljubljena, ma koliko je ljubav ljubav, a sebičnost je ipak druga priča....
potrudila sam se i ja da se čovjek kojeg neizmjerno volim vrati tamo gdje pripada. na čemu god to opstajalo, s obzirom da nema ni povjerenja ni iskrenosti, ali to nije moja stvar.
zahvalila se na darovanom vremenu, odtugovala i nastavila dalje samo voljeti. bez očekivanja.
danas opet sretna i slobodna.
znam, mojim životom su se nizali performansi i nadovezivali jedan na drugi, nešto kao kod Marine i Ulaya, samo kod mene ništa nije bilo inscenirano, ništa za publiku, nikakva umjetnost, samo život.
danas, godinu dana nakon rastanka, ostalo je nešto od onoga što mi je darovano u danima koje sam proživjela s njim.
nešto što ne dira nikoga, ne oštećuje nikoga, nikome ne oduzima nikakva prava, samo tako stoji i moje je, na raspolaganju samo meni i u sebi nosi razlog i smisao zašto je sve bilo tako kako je bilo.
ne zato što sam ja tako planirala. tako je.
ja volim pamtiti. ne zaboravljam skoro ništa. volim i shvaćam svoj život, iako većinu situacija shvatim tek kad su se dogodile.
meni je lipo gledati na sve to iz nezaborava. progledati iznad svakog osjećaja.
s vremenom čovjek dobije izvjesnu bistrinu koja mu daje da bez osude ili osjećaja krivnje sve iznova sagleda s ljubavlju i suosjećanjem za sve.
da, javila mi se ona.... žena od najdragog, možda sa najmanje 2 godine zakašnjenja i sa rečenicom koja nije vrijedila ni u ono vrijeme, a kamo li danas nakon toliko vremena.
pokazala je da ni ona ne zaboravlja.
razumjela sam.
o strahu sada pisati neću, o nepovjerenju sam već rekla....
mogu kazati da sam jako zadovoljna s onim što smo jedna drugoj imale za reći.... jer da nismo, ne bi mi se ni obratila?!
ah, sve ima smisla....
i sve je to opet kao neki mali performans u kolažu života....
tako ću na kraju reći na sve to, baš tako.... jer je lakše, jer ne spominje nam osjećaje.... dok svatko živi svoje.... tako će se jednom na kraju sve odvrtiti pred našim unutarnjm očima, kao jedna mala sekvenca iz tog čudesnog filma....
bglavac
irida
edin.kecanovic
