Kad god bi joj postalo preteško, Pepeljuga bi odlazila u dvorac koji se nalazio ni na nebu ni na zemlji. Nešto su je brige ponovo počele moriti pa se odlučila malo sakriti i prepustiti svojim sanjama. Maštala je o ljubavi i princu na bijelom konju. Konj baš nije nužno morao biti bijele boje. Ma … zapravo nije bio ni bitan.

Odjednom je, onako zanesenu i snenu, prene huk sove. Sletjela je na prozor noseći u kljunu neobičan svitak. Bila je to poruka njenog dobrog prijatelja, Petra Pana. I on je vrlo često bježao iz stvarnog svijeta, svijeta odraslih. Na zemlji se, u stvarnome svijetu, odigravala prava drama. Princ je priredio bal. Tražio je odabranicu svog srca. Sva se plemenita svita okupila. Pepeljuga nije bila pozvana, no njena se Dobra vila odlučila pobrinuti za nju. Iako ju nije mogla pronaći, poslala je kočiju pred prinčev dvor. U kočiji ju je čekala prekrasna haljina i staklene cipelice.    

Pepeljuga se odlučila spustiti iz svog dvorca. Sva sreća da je gore bila i Matovilka pa joj je blagonaklono ponudila svoju zlatnu kosu da se spusti. No dvorac je bio previsoko, a njena kosa prekratka i pad je bio neizbježan. Sva sreća, pala je na meku travu. Odnekud se pojavio prinčev bijeli konj. Krijesnice su joj obasjavale put dok je jahala neutabanom stazom prema prinčevom dvoru. Približavajući se, toranj je otkucao dvanaest sati. Nije joj preostalo ništa drugo nego da se s bundevom pod rukom, u pratnji dvaju miševa, vrati u kuću zle maćehe. Suznih je očiju zaspala pored ognjišta u svojoj poderanoj haljini. Nemirno je spavala jer ju je cijelu noć žuljao grašak koji se nekim čudom našao u toplom pepelu.

Te je večeri na balu netko drugi izgubio cipelu. Princ je započeo potragu - neumorno traži vlasnicu. Proširila se priča da je prinčevo srce osvojila Trnoružica. No ona je ponovo zaspala jer se trinaestoj vili tako htjelo. Kako je spavala tvrdim snom, nije mogla ni potvrditi ni opovrgnuti priču. Cijelo je kraljevstvo brujalo o balu i s nestrpljenjem očekivalo novosti.

U ranu zoru trećega dana, pred Pepeljuginom se kućom pojavio žabac. Kako su se samo zla maćeha i polusestre začudile ugledavši malo zeleno stvorenje pred kućnim pragom!

I dok je svizac zamatao čokoladu, žabac kojeg je trebalo poljubiti i dalje je kreketao jer nijedne cipele Pepeljugi nisu odgovarale. (Njoj su trebale obje jer ih sirotica uopće nije imala.) Mačku u čizmama, najboljem žapčevom prijatelju, stvarno se nije dalo napraviti još jedan korak i pronaći odgovarajuće cipele za Pepeljugu jer sedam milja dalje nema nikog osim Snježne kraljice. A Mačak je u čizmama, što je općepoznata stvar, strašno zimogrozan!

Princ je u međuvremenu odjahao preko sedam gora, sedam mora i sedam…uf, čega onog? Otišao je pronaći Trnoružicu i za svaki slučaj provjeriti priče koje su kružile kraljevstvom. Usput je obećao Snjeguljici  da će razbiti čarobno ogledalo iako se bojao prokletstva od sedam godina.

Žabac je ostao žabac. Pepeljuga ga nije poljubila. Sigurno postoji neka starokineska o tome. A stati pred žapca isto je kao i stati pred bizona. A tko staje pred bizone?

Svizac je ipak uspio zamotati čokoladu i pokloniti ju svima koji su ovo pročitali.