45. PČELA NA ISPITU

 

        Ispitno vijeće za pjesništvo najprije joj je postavilo pitanje o nadahnuću.

        “Postoji jedna lutajuća pčela medarica, koja, kad zazuji, može u mojemu sjećanju probuditi cijelu košnicu,” ispalila je svoj odgovor ispitanica, i izazvala smijeh, snebivanje, i negodovanje.

        “Pčela medarica?! Košnicu?!“

        “Oh, ne samo košnicu - livade, mirise, boje, med...” pohitala je doraditi sliku.

        “Pokušavamo Vas razumjeti. Jeste li svjesni da govorite stranim jezikom?”

        “Pa to je jezik poezije, nije li?”

        “Dakako. Ali mu ovdje nije mjesto. No dobro, poštovat ćemo Vaše simbole, ukoliko su dosljedni sebi. Recite nam onda što je važnije - pčela ili košnica?”

        “Istini za volju, ja već dugo ne znam što je važnije.”

        “Originalno. No priđimo pitanju s druge strane - potječe li pčela iz iste košnice, koju je zadužena buditi - to jest, potječe li iz Vaše vlastite košnice?”

        “Ne vidim po čemu je to pitanje važno, oprostite! Jer odgovor na nj može biti onakvim, kakvim ga toga časa hoću. Što znači - ako hoću, pčela je iz moje košnice. Ako neću... onda nije. A oprostit ćete mi još jednom, što sumnjam treba li reći da je dotična ičim zadužena. Ja bih joj ostavila njezino lutanje, slatku neizvjesnost...”

        ‘Sad zaista pretjerujete. Ovo je ispit iz poezije, a ne sama poezija. Trudimo se da Vam pomognemo. Potrudite se i Vi, bar mrvicu, budite malo manje nadahnuti.”

        “Vi ste postavili pitanje o nadahnuću...”

        “Pitanje, da. Ali ponavljamo, ovo nije ispit iz nadahnuća. Ovo je ispit o nadahnuću.”

        “Kako se tu snaći?” zamrmori ispitanica.

        “Poštujte postavljeno pitanje, eto kako. No, pokušajmo još jednom. Opišite, dakle, što se događa u času kad ta vaša pčela zazuji?”

        “To što se događa, može se dogoditi istoga časa, a može se dogoditi s vremenskom odgodom. Košnica tada zaglavinja, i krene za pčelicom, bunovna, razbarušena. I sretna što ne mari znati kamo će pčela.”

        Članovi vijeća se pogledaše. Nisu znali kako bi nastavili. Onda se jedan snađe, i upita:

        “Zbog čega je to sreća - ne mariti znati?”

        “Pa zbog vjere. Sreća je vjerovati. Ne tražiti da se najprije nešto dokaže kako bi se prihvatilo, naprosto biti slobodan... Leti se vjerom, a ne krilima.”

        “Hm. Onda se stvaralački posao temelji na vjeri?”

        “Da, na čemu drugomu? Pčela ima vjeru u mene. Zna da ju čujem. Moj se stih i polet temelji na njezinu zuju. Ne na njezinu medu.

        “Stanite. O čijoj se ovdje vjeri radi - o Vašoj, ili pčelinjoj? Budite malo određeniji.”

        “Kažem vam - čije je što, i tko je što, to ovisi o mojoj odluci, i zbog toga taj odgovor nije postojan. Ja s takvim odgovorom mogu biti zadovoljna, ali vi ne možete.”

        “Kako to mislite? Jeste li Vi ovdje da prosuđujete druge, ili ste ovdje da bi drugi prosudili Vas?”

        “Oprostite, samo sam htjela objasniti sebe, služeći se drugima. Naime, to jest, ne možete se na odgovor osloniti onako, kako biste željeli, stojno i nepromjenjivo. Ne možete reći - ovo je pčela, ovo je čovjek. Ili: dovde je pčela, odavde je čovjek. Poezija to ne trpi. Uostalom, postoje i druge stvari, koje ne trpe razdjelnu crtu. Recimo, voda. Jeste li ikad pokušali napisati neki stih na vodi? Ili makar svoje ime? Barem dok ste bili djeca? I jeste li uspjeli?”

        “Postavljate li Vi pitanja nama, ili mi Vama?”

        “Ja to samo onako... zbog pojašnjenja.”

        “Odgovorite bez vrdanja: U kakvoj ste vezi, Vi i pčela? Što ste Vi toj pčeli?”

        “U početku sam pčelin krajolik, letim oko nje, i gledam njezino zujanje. Kasnije... ali zbilja, mislim da je bolje ne objašnjavati dalje. Bojim se da bih vas još više ozlojedila.”

 

        “Ovo je lakrdija. Što ćemo s njom?” pitali su jedni druge.

        “Ovakvo objašnjenje razloga, postupka, i cilja poezije spada u licentiu poeticu, odnosno, u dopuštenu nepreciznost,” rekao je jedan oprezno. “Što ne znači da to odgovara našim standardima.”

        Poslije duga vijećanja ipak su joj dali jedva-prolaznu ocjenu, mada bi ju većina ispitivača bila radije vratila u klupu. Zanimljivo je zbog čega ta većina nije došla do izražaja. Nisu se usudili to učiniti, zbog jednoga malog, djetinjastog, smušenog straha. Pomislili su krišom jedan od drugoga: a što ako ta pčela ipak postoji? Pa nas ubode?

        Da im je umjesto riječi “pčela,” ispitanica ponudila riječ “vibracija,” ili “emocionalno-intelektualni uvid,” ili “stvaralačka zamisao,” oni bi oduševljeno prihvatili njezino objašnjenje, i još bi ga znanstveno potkrijepili.

 

        Te večeri pčelica joj zazuji s onu stranu sluha. S krila su u uho kapale zlatne kapi, medni melem.

        “Nije tako,” prosvjedovala je. “Nisi im dobro objasnila. I da znaš, ako si prošla kod njih, nisi položila ispit pred našom komisijom.”

        “Kako to?” živnu pčelina družica, razveseljena. Znala je da će čuti nešto zanimljivo. Jer pčela je pčela, nije doktor poezije.

        “Uzmimo ovako, to jest, naopako: ja sam ta, koja se budi na tvoj zov. Tumačim tada cijeloj svojoj zaspaloj košnici da slijediti taj glas, znači pronaći novu pašu - isto, netaknuto cvijeće. I moj roj mi povjeruje. Što kažeš na to?”

        “Kažem “da,” odgovori upitana.

        “Je li to nešto oprečno onomu, što si traveljala na tamošnjemu ispitu?”

        “Zapravo, ne.”

        “Eh, vidiš. Nisi ti pogriješila što si kazala onako, malo drukčije. Pogriješila si što si pomislila da drukčijost nešto bitno znači. Još malo, pa bi se bila srepila s članovima ispitnoga tijela.”

        Pčelina se prijateljica razdragano nasmije, zamišljajući svoj rep, smotan i začvoren s repovima sijedih uglednika, a ispod stola od ispita. 

        “Naravno, pogriješila sam, budući da se tamo drugo nije ni moglo,” odgovori. “Jer kako njima objasniti tko od koga prepisuje poeziju?”

 

        Pčelica je utišala zuj. Zamislila se.

        “Ovdje bismo mogli staviti točku,” oglasi se ljudskim glasom. “Lijepo si ovo rekla. Da, tko od koga prepisuje poeziju? Hajde, kaži još nešto, da bismo poništili našu ispitnu odluku.”

        “Evo, odmah. Zbilja, kako im reći da je objašnjenje suvišno? I da su prepisivači poezije zadovoljni što je odgovor slatka neizvjesnost...?”

        “Odlično,” zabruji cijeli roj. “Odluka se poništava. Ne samo da si prošla, nego si prošla s najboljom ocjenom. Lijepo si to, lijepo rekla: “Odgovor je slatka neizvjesnost...” Aj, ne samo da si prošla s najboljom ocjenom - ti si trenutačno vrhovni majstor poezije, što se nas tiče.”

        Pjesnikinja zatrepti krilcima, zazuji, zasjaji, odleti put livade. Odande pošalje još jednu zagonetku:

        “Kako onima tamo predočiti da je to neznanje sâma rosa znanja?”

       

 

       Sustavi naobrazbe nikada se ne dvoume oko izbora “znati” na račun “biti.”

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 1.