Neki je patuljak uz put kojim je prolazio našao ključ,možda izgubljen, možda odbačen.

Silno se razveselio. Sada  napokon i on ima ključ, ključ kojim će moći otključavati i zaključavati vrata.

Čim je došao do prve kuće, izvadi ključ iz džepa u koji ga je bio brižno spremio i pokuša otključati vrata.

Ali ključ nije uspio gurnuti u bravu.

Bio je prevelik.

Pošao je do druge kuće, do drugih vrata.

Pokazalo se da je za njih ključ bio premalen.

Brava na vratima treće kuće, bila je takva, da joj ključ ni na koji način nije pristajao.

Tako je patuljak, idući od vrata do vrata i tražeći bravu za svoj ključ, prošao cijelim svijetom. Uzalud.

Svojim ključem nije uspio otvoriti nijedna vrata.

Sjeo je na kamen uz put i zaplakao.

Bio je silno tužan.

Dobra vila, koja ga je već dulje izdaleka promatrala, priđe mu i sjedne uz njega.

Nježno ga zagrli i reče:

-Vidiš, nije dovoljno imati ključ da bi mogao otvoriti vrata.

- Čemu onda ključevi uopće služe?-upita je patuljak snuždeno.

-Da možeš otvoriti vrata svog doma. Zatvoriti ih. Ali do drugih se ne dolazi tek tako.

Za to ključ nije dovoljan, često ni potreban.

-Kako to misliš?- začudi se patuljak.

-Postoje vrata koja se samo srcem otvaraju.

To su najvažnija vrata. Tek kad kroz njih prođeš, bit ćeš kod kuće u ovom svijetu.

 

Stjepan Lice