12. PASJA ŽRTVA

 

        Divni je sjedio u pećini srca i dozivao k Sebi sve što je letjelo, hodalo, gmizalo, i plivalo. I sve Ga je vidjelo u liku kojim se sâmo služilo – ribe kao Veliku Ribu, zmije kao Veliku Zmiju, ptice kao Veliku Pticu. Samo još čovjek nije bio siguran kako Ga vidi – no najčešće, ipak, kao stranca. Svatko je, dakle, sobom donio vlastitu sliku po kojoj Ga je prepoznao.

Jednom je neki mladi, smušeni pas zaboravio ponijeti na prijem svoju sliku, pa nikako da ugleda Divnoga.

“Gdje je? Gdje je”? uzrujano je štektao na sve strane.

“Na prijestolju”, šaputali su uzvanici smjerno.

Na prijestolju u dnu pećine, obasjanu crvenim svjetlom, sjedilo je Nešto Kraljevsko, i psu nevidljivo.

“To je Velika Kornjača”! klicale su kornjače i klanjale se.

“To je Velika Bogomoljka”! pjevale su bogomoljke i molile se.

“To je Veliki Dupin”! cičali su dupini i skakali od radosti.

Pas i dalje nije vidio nikoga i ništa, premda je znao da tu ima Nešto i Netko.  

Priđe mu vuk i reče:

“Brate! Nije važna ni slika, ni lik. Uistinu, ni kornjača, ni bogomoljka. Važno je da Ga vidimo i poklonimo Mu se. Zato ti predlažem da pogledaš u Nj očima prvoga susjeda”.

Pas pristade. Dogodilo se da mu je prvi susjed bila mačka. Ona mu ustupi pogled kroz vlastite zjene, i pas je, užasnut, saznao da Divota ima oblik Velike Mačke. Poskočio je. Zalajao. Zarežao. Htio nasrnuti na prijestolni lik.

Velika se Mačka umiljato smiješila. Ostali poklonici okružiše psa i stadoše mu govoriti da se smiri, jer je u nazočnosti Gospodara ne samo mačaka i pasa, već svega što se kreće i stoji. Ali pas je urlao:

“Zar mi nije sam taj Gospodar dao ovu mržnju na mačke? A sad mi se prikazuje kao mačka, k tomu Velika”!

“Da, Ja sam ti dala tu mržnju na mačke”, mazno zamijauče Divot- Mačka. “A sad bih voljela da Mi tu istu mržnju predaš“!

Pas je tada zastao u pokretu nasrnuća, ukočio se u zaletu, vratio režanje u grlo, i dlake u vodoravan položaj. Stao je mahati repom. Dogodilo se čudo – Velikoj Mački predao je svoje neprijateljstvo s mačjim rodom. Naprosto je pregrizao, naprosto iz sebe iščupao svoj nagon i svoju staru omrazu.

Ne sumnjamo da je zaradio kraljevstvo nebesko. Jer dao je  Divnomu više nego mnogi dvonošci.

 

 

Kad bismo bar malo kao taj pas...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)