Za vrijeme Drugog svjetskog rata, prije kapitulacije Italije, Talijani su u Puli, Rijeci, Zadru, Šibeniku, Splitu, Makarskoj, Dubrovniku i Budvi imali vojne javne kuće. Po prirodi stvari u njima su radile samo Talijanke, da vojnici u času slabosti ne bi odali kakvu vojnu tajnu kao "za dva dana idemo u veliku akciju", "čuvam skladište municije u tamo nekom zaseoku" ili "u subotu ćemo ih sve pohapsiti". Zbog velikog prometa svake dvije sedmice mijenjale su se kompletne ekipe javnih kuća; istrošene kurve su odlazile na oporavak, a zamjenjivale ih nove. Tako je jednom plovio nenaoružani talijanski brod sa svježim ženskama, pićem i hranom za oficire, te pijaćom za vojnike, kad iza jednog otočića - puć! puć! puć! - izađe partizanski brod i zaustavi ih. Bio je to obični ribarski trabakul kojemu su sprijeda i straga postavili po jedan teški mitraljez. Na njemu su bili četiri partizana, mladi momci, te oni - sa strojnicama na gotovs - preskoče na talijanski brod. Krenu pretraživati, traže oružje i municiju. Otvore prvu kabinu, a u njoj vina, šampanjci i likeri. Otvore drugu kabinu, u njoj kavijar i slične slastice. Otvore treću kabinu, a u njoj skutreno dvadeset i četiri ženske. Pretraže brod od vrha do dna, ali ne nađu nikakvo oružje ni municiju. Sve kurve istjeraju van i poredaju po palubi. Prošetaju oko njih, sprijeda i straga i dobro ih odmjere. Zatim partizani natjeraju talijanske mornare da prebace sve jelo i piće na njihov brod, odaberu četiri ženske, pa i njih prekrcaju sebi. Posadu i preostale kurve utrpaju u čamac za spasavanje, potope im brod i otplove... Partizani su bili mladi lokalni ribari, kršni momci prepuni snage i željni života. Odu do jednog od stotine otočića daleko od svih putova gdje su znali za zaljev u kojemu je bilo pitke vode, zamaskiraju brod da se nije razaznavao ni s kopna, ni s mora ni iz zraka, te se počnu gostiti jelom i pićem za oficire i provoditi sa ženskama. Uokolo, po cijelom svijetu plamti i tutnji Drugi svjetski rat. Nacisti pokorili Evropu, posvuda konclogori, u toku je neprestana zračna bitka nad Velikom Britanijom, bitka za Moskvu i Staljingrad, smjenjuju se ofenzive s ciljem iskorjenjavanja partizana u Jugoslaviji, Amerikanci i Japanci kolju se po Pacifiku… a u skrovitoj rajskoj uvali osmero mladih ljudi uživaju u životu kakvoga nikada nisu okusili. Ribari su, naravno, znali talijanski, kurve su se, naravno, tucale maestralno, a u rijetkim časovima odmora podučavali su ih hrvatski. Nakon dva mjeseca potrošiše piće i hranu za oficire, pa pređoše na zalihe za prostu vojsku. No to je trajalo još kraće, pa nakon mjeseca dana podigoše sidro i krenuše nazad, u svoju matičnu luku. Dvije djevojke odlučiše ostati s njima, a dvije putem iskrcaše na neki otok gdje su mogle naći vezu dalje da se vrate svojima. U međuvremenu, kako se brod nije vraćao tri dana iz ophodnje, niti su ikakvi glasi stizali, u partizanskom štabu prekrižiše posadu s popisa boraca, otpisaše brod s popisa brodovlja, baciše vijenac cvijeća u more i zaboraviše ih. Kad, nakon tri mjeseca, evo otpisanih nazad, debelih, zadovoljnih, sa ženskama. Da nisu bili na poznatom brodu jedva bi ih prepoznali. Kako su sišli na obalu, tako ih uhapsiše. Odmah iz izvedoše pred vojni prijeki sud. Mladići ispričaše sve kako je bilo, nemaju oni što skrivati. Međutim, za prijeki sud su oni bili dezerteri, dapače, dezerteri koji su usred rata ukrali brod. Nakon pet minuta vijećanja prijeki sud ih osudi na smrt. Na presudu prijekog suda nije bilo prava žalbe, izvršavala se odmah, strijeljanjem. Običaj je bio da se strijeljanja upriličuju u sumrak. Četvorica su čekali pod stražom u pojati. Dok su čekali da ih strijeljaju, nalete dvije njemačke "štuke" i počeše bombardirati i mitraljirati mjesto i luku. Straža se razbježi, a četvorica iskoristiše paniku i pomutnju, te pobjegoše, ali su pobjegli na svoj brod, prihvatili se teških mitraljeza i zapucaše po "štukama". Jednu su oborili, a druga podvije rep i pobježe. Kad je zračni napad prošao, straža dođe po osuđenike da ih vrati da čekaju strijeljanje. Međutim, situacija se uvelike izmijenila. Prvo, osuđenici na smrt su se pokazali kao junaci koji su sačuvali trijeznu glavu dok su se svi ostali uspaničili, te su spasili gradić otjeravši "štuke". Drugo, bio je tu i moralni argument: iako su osuđeni na smrt, nisu iskoristili pomutnju da pobjegnu, već su se uključili u obranu. Treće i možda najvažnije, osuđenici su sada znali što im se sprema, a stajali su na brodu zaklonjeni iza štitnika teških mitraljeza, dok su cijevi bile okrenute prema otvorenoj površini mola na kojoj su bez zaklona stajali stražari s malim strojničicama koji su došli po njih da ih odvedu na strijeljanje. U takvoj situaciji, otpočeše pregovore što će i kako će. Partizanskim pregovaračima je bilo jasno da strijeljanje više ne dolazi u obzir. Kako strijeljati heroje? Kako ubiti one koji su izložili svoje živote da spasu one koji bi ih trebali strijeljati? S druge strane, ogriješili su se o vojnu disciplinu toliko da se to ne smije oprostiti. Ono, nisu pokazali preveliku disciplinu ni kada je nakon napada straža došla po njih, ali ne smije se priznati ni da im stražari nisu mogli ništa, pa - eto - moraju pregovarati. Zapetljano! Pored toga, sunce zapržilo, na otvorenom molu tuče pravo u glavu. Pregovaračima nije bilo jasno da li se više znoje od sunca ili od gluhih otvora cijevi mitraljeza uperenih u njih koji su mogli svakog trenutka zagrmjeti. U šahu bi se to nazvalo pat-pozicija. No u partizanima je postojao izlaz i za takve izuzetne situacije. U Japanu su u sličnim okolnostima pribjegivali harakiriju. Časna smrt! Onima koji su bili toliko zaslužni da su postali nedodirljivi, a napravili su tako nešto da je to zahtijevalo najstrožu kaznu, pružala se mogućnost da poginu junačkom smrću umjesto da ih se strijelja kao okupatore i narodne izdajnike. Time se izbjegavalo da drug puca u druga, a poginuli je posljednjih herojstvom dokazivao da je shvatio svoju grešku, pokajao se i iskupio se za nju. Kažu da je zbog toga i legendarni komandant Savo Kovačević poginuo tako da je ne zaklanjajući se jurnuo u juriš pravo na bunkere. U skladu s tim partizanska komanda ponudi osuđenima da im promijeni dosuđenu kaznu, te da umjesto strijeljanja dobrovoljno odu na samoubilački zadatak. Mission impossible! Mladići pristadoše. Drugo jutro isploviše brodom na zadatak. Talijanke su krenule s njima. Mitraljeze zamaskirali ribarskim mrežama, crvenu zvijezdu na boku broda prefarbali, izvjesili talijansku zastavu i pravo u talijansku vojnu luku. Na ulasku iz zaustavi talijanski patrolni čamac i nekoliko naoružanih vojnika preskoči k njima. Talijanke pokazaše svoje dokumente, a vojnici se počeše udvarati. Ostali Talijani u luci bez podozrenja su gledali brod koji je uplovljavao s talijanskim vojnicima na palubi. No kada su se našli usred ukotvljenog brodovlja, partizani pobacaše Talijančiće u more, razgrnuše pokrov nad mitraljezima i udri na sve strane! U trenutku je eksplodiralo skladište s gorivom i luka se pretvori u pakao, a njihov brod je jezdio kroz plamen ubacujući bombe u brodove pored kojih su prolazili. Talijani se još nisu ni shvatili što ih je snašlo, a napadači su već isplovili iz luke ostavljajući iza sebe kaos i krš. Četvorica partizana i dvije Talijanke vratili su se u polaznu luku živi, zdravi i neozlijeđeni. Čak ni na brodu nije bilo nikakve štete. Cijelo mjesto ih je dočekalo na rivi. Smrtna presuda je postala bespredmetna. Preživjeli su vlastitu smrt. Slavili su do duboko u noć zajedno s onim koji su ih trebali strijeljati. Čak je i Tito došao iz pećine i popio bukaru bevande. 8. Priča kazuje da su se nakon rata Talijanke udale za svoje ribare koji su postali oficiri Jugoslavenske ratne mornarice. Mnogo kasnije, dvojica od njih su penzionirani u činovima kontraadmirala. Zbog toga je priča, usprkos svem naknadnom glorificiranju svih istinitih i izmišljenih, mogućih i nemogućih, obogaćenih i pojednostavljenih dogodovština iz narodnooslobodilačke borbe, zataškana. Em se nije uklapala u kanonizirane obrasce partizanskih herojstava, em je bilo nepreporučljivo pričati kako su supruge visokih oficira bivše vojne prostitutke. Paradoksalno, tek sada kada je pravo glasa dobilo i reinterpretiranje i prevrednovanje prošlosti i sa stanovišta i u interesu onih koji su izgubili u Drugom svjetskom ratu, moguće je iznijeti jednu od najljepših priča o pobjednicima. No ni sada se ne smije baratati imenima da nasljednici glavnih likova ne bi podigli tužbe zbog duševnih boli. Zaista, što su čuveni hollywoodski filmovi poput "Topova s Navarona" i "12 žigosanih" naspram ove priče? Bljutave limunade, bezvezarije. Priča ima i biblijsku pouku: Dobri pastir se više raduje povratku jedne zabludjele ovce, nego stotini bezgriješnih.

priceobicnogcovjeka.blogger.ba