PARALELNI ŽIVOT
Prije pet milijuna godina kovitlala se svemirom jedna dvoduša, koja je najprije bila sebi majka, zatim sestra, zatim muž-i-žena, zatim suparnica, i na kraju, prijateljica. Dvoduša je živjela što na zemlji, što u podnebesju, a tu i tamo zalutala bi u podzemni svijet. U svakomu ponovljenom životu ona bi sebe prepoznavala bez sjećanja – onako kako pčela prepoznaje današnji cvijet, ne pamteći ga od jučer.
Poslije pet milijuna godina dvoduša, u tijelu patuljaste zemaljske žene, sjedila je na klupi uz more i sebi (može se reći i jedna drugoj) pričala maštovite priče. Nije znala da priča svoja davna iskustva. Također nije znala da klupe pod njom uopće nema – da je klupa prošlost, jednako kao i more, jednako kao i njezino patuljasto tijelo.
Ipak, ona se tijekom svojih pet milijuna koječemu naučila, koječim ovladala. Znala je kako kliznuti između sekunde i sekunde u neograničeno vrijeme. Tada je odlazila upravo tamo gdje se na nju i čekalo: na više katove svemira. Tamo se znalo da je ono dolje san – da se gleda predstava duga pet milijuna davno prošlih godina, i da je gledateljici, zanijetoj vjerom, predstava pusta sadašnjost. Pa se dvoduša na nebu do mile volje smijala klupi koje nema, i obali koja odavno nije obala.
A kad bi se po nekomu neodoljivom porivu sunovratila u narednu sekundu, nastavila je s predstavom i pričama o njoj, ne spominjući visoko prozrenje.
“Dokle ćemo se vraćati”? pitale su jednom usred nebesničkoga slavlja, njih dvije.
“Dok god se i ona druga ne zasiti predstave”, glasio je odgovor.
Da, neke dvoduše krišom od sebe, silaze noću u prizemlje, da bi gledale priglupe i šarene kabaretne programe. Ujutro pozdravljaju sunce sa svojih visokih, bijelih balkona. Ali kad im padne mrak, jedna od dvije klizne u neko bunilo, groznicu, što li, pa se otme i siđe u život, koji je za obje već davno prošao.
Pojmovnik, redom:
Dvoduša = duša koja sebe vidi dvojno, duša s dvostrukom zjenicom.
Vesna Krmpotić, DAVNOBUDUĆA SADAŠNJOST (još neobjabljeno)