Sasvim jasno vidim ravnu liniju postojanja i sve moje kolodvore života, na kojima sam silazila,i uranjala u nova tijela, živeći u novim okružjima,među novim bićima,sanjajući neke nove snove, ljubeći nove usne, grleći novim zagrljajima..

I svaki puta, zarobljena amnezijom,vjerovala u ograničenost vremena i neograničenost ljubavi...

Dok nisam konačno, shvatila, da vrijeme ne postoji...Osjećaji, koji pokušavaju gospodariti vremenom, također ne postoje...

Dozvoljavam da me moja vlastita duša u meni prazni, malo po malo, i otkida od mene sve što mi zaklanja potpunu spoznaju vlastite bezgraničnosti..

Sve živote koje gledam na toj ravnoj liniji postojanja, živim odjednom...Ja sam samo posmatrač...I puštam ono moje istinsko Ja da sa strane gleda i uči...U isto vrijeme., kada tugujem, tugujem u svim životima odjednom, samo u različitim oblicima...Tada uđem u onaj život gdje je tuga najveća i pokušam unijeti trezveno shvaćanje, da je sve to samo privid...

I shvaćam da sam sve to stvorila Ja, ne bi li se, kristalizirajući sve moje što rasuto živi, spojila u konačno jednu jedinu točku, od koje sam i nastala i postala...

U isto vrijeme živim prošlost, sadašnjost i budućnost..Ali svuda živim za ljubav...

Negdje je ona zastrta velom uma., tamnim velom kojeg kidam malo po malo.. U nekom vremenu, gdje je znanje bilo važnije od iskonske iskre čistog voljenja...

Negdje sam prosjak ljubavi..I tražim mrvice, samo jedno malo priznanje pred svijetom, da mi je ljubav uzvraćena..A u sebi imam bezgraničje Vječnoga, koji je pored mene, a ja ga često ne tražim...

Sve su to moje usputne stanice, na kojima silazim i živim sebe...

Konačno shvaćam da sam izvan prostora i vremena...Samo sudionik u vlastitoj predstavi koju ja režiram...Ali sve koji su u njoj gledam kao stvarna bića...Jer ona to i jesu...Kada su tu, znam da su oni stvorili kao i ja, svoje vlastite predstave za vlastito izgrađivanje ljubavi...Posudili su mene, a ja njih...

Samo mjesta i prostori su nestvarni..Tek holodek, za beskrajnu igru  još beskrajnijeg postojanja...