Soba intezivne njege utonula je u mrak.Samo je mjesec radoznalo provirivao kroz prozor osvjetljavajući uzglavlja kreveta. Sjedila sam kod centralnog monitora i promatrala krivulju EKG-a, tražeći na njemu znakove animalija.Povremeno bih pogledom prošarala po sobi provjeravajući je li sve u redu.

Nakon duge tišine, u kojoj se čulo samo disanje mojih pacijenata izroni glas žene, starice u dobi preko osamdeset godina.

-"Papi , jesi li tu?"- upita ona, misleći pritom  na svoga supruga.

Iz mraka se začu  odgovor starijeg gospodina koji joj je ležao sa desne strane, zaklonjen zastorom:

-"Tu sam!Zar ne spavaš?"

- Ne mogu sama. Dođi kod mene". -odgovori ona.

- " Ja bih došao , ali sam slomio nogu, zar se ne sjećaš?" kaže on.

- " Pa dobro šta si opet radio?. Jesam li ti rekla da budeš pažljivi! Ali ne ..ti moraš stalno nekud žuriti!" glasno će ona.

-Nisam se nikuda žurio. Poskliznuo sam se po mokrom podu jer si ti kao obično opet nešto prolila po njemu".

- "Tko , ja? Eto ti ga na! Opet sam nešto kriva!"- ona će ljutito.

- Koliko sam ti puta rekao da ne hodaš sa čašom u ruci kad ti stalno drhću ruke."

-Kome drhću ruke? Ti si nešto pobrkao, papi.Je li s tobom sve u redu?"

- "Bilo bi da nemam tebe koja me stalno gnjaviš."odgovori on već malo iznervirani.

-Ti mene gnjaviš , a ne ja tebe.Prestani mi kvocati i dođi k meni!"-kaže mu ona sad već glasno, autoritativno,gotovo vičući.

Slušam ih neko vrijeme kako se svađaju, oboje totalno desorijentirani, svaki u svom filmu. Ona se pokušava dignuti.Šapučući joj kažem neka se legne i da to nije njezin muž.Ali bez uspjeha.

- "Valjda ja znam je li on moj muž ili nije. Pa sa njime sam 67 godina!" kaže mi ona , a onda zavikne:

-Papi,meni je zima!".

-"Pa nisam ti ja radijator. Uzmi termofora pa se ogrij njime."viknu on.

-Dobro, ako ti nećeš k meni, ja dolazim k tebi!"!"- odgovori ona, pokušajući premostiti barijeru od bezbroj žica od monitora. Žice se zapetljale, alarmi na sve strane. Pacijenti okolo iznevrvirani.Jedan se oglasi:

- Tišina!Začepite!"

Žena iznenađeno:

-" Papi, pa kao to samnom razgovaraš? Sram te bilo!"

On se opet oglasi:

-" Ženo, ja nisam ni riječ rekao!"

- "A da, sad još i lažeš, praviš me ludom. Nisam si mislila da ću to od tebe doživjeti!"- kaže ona gotovo plačnim glasom.

Pokušavam je umiriti, reči joj da se smiri, da pokuša spavati.Neda se ona, hoće vidjeti "svog muža".Razmaknem zavjesu koja ih je dijelila da joj udovoljim.

Zgranuto ga pogleda, onako cijelog u modricama po licu i kaže zaprepašteno:

-" Papi, zar si se opet s nekim potukao?"

-"Nisam se potukao, samo sam poljubio kraj stola prilikom pada." odgovori on.

- "Pa zar si opet pao? Jesam ti lijepo rekla da se hodaš brzo."

Duboki uzdah s njegove strane, a onda bujica psovki. Skida svece s nebesa....Smijeh sa strane i komentari drugih. Jedna se žena oglasi sa druge strane:

- "Više ne kupujem karte za teatar. Ovdje ga imam besplatno."

- "Ha? Teatar? Koji teatar ženo, pobogu. Kad si bila u teatru?Zašto me nisi pitala?S kim si bila, ha?"- pita "muž".

-"Pih, baš bih tebe pitala . Pa valjda sam dovoljno odrasla da sama mogu odlučiti.Osim toga , ne sjećam se kad sam to zadnji puta bila."- javi se njegova "žena", pogleda me , nasmije se i pita m:

- " I ti svojega muža pitaš možeš li ići?"

Jedva sam se susdržala da se glasno ne nasmijem.

-" Sigurna da pita. Prava žena uvijek pita muža"- javi se opet "on".

Nisam uspjela doći do riječi. Prekine me bujica njohovih riječi.Svađaju se , viču,

Pustim ih neko vrijeme , čekajući da vidim što će dalje usljediti.Nakon nekog vremena stišaju se oba. Ja odahnem.Nastupi opet tišina. Napeto osluškujem u nadi da će zaspati. Potraje tako neko vrijeme i taman kad sam pomislila da je prošla oluja, ona će opet:

-"Papi, spavaš?" i priča se dalje do jutra nastavlja....