Lepeze bijelih paperjastih krilca bljesnule su pozornicom, i svoj djeci je zablistao osmijeh na licu, ali Karlov je zasjenio sve ostale osmjehe. Pogledao je skamenjenu mamu i povikao:

-Mama, imam ih, ja sam spreman, a ti?

Naravno da nije bila spremna, tko bi na takvo što ikada bio spreman, ali što se moglo učiniti nego prihvatiti.

Bila je to improvizirana predstava u kojoj su glavnu ulogu imali Karlo i njegova mama, jedna lijepa, poučna i nesvakidašnja priča darovana svima za Božićne blagdane dok Mirjana negdje pred kraj predstave nije primjetila da Karlo postaje sve umorniji, kao da je sva energija iz njega istekla, toliko se davao svoj djeci ne štedeći se.

A onda je iznenada zazvonilo školsko zvono, nastalo je komešanje, djeca su se rastrčala dvoranom a njen Karlo se iznemogao srušio u mamin zagrljaj. Mirjana se panično okrenula u potrazi za pomoći, ali odjednom oko nje više nije bilo poznatih lica, pa gdje li je Miljenko nestao, pitala se, gdje je učiteljica, i zgrabi ona Karla i pojuri prema izalaz.

Znala je samo da što prije moraju do bolnice jer će on umrijeti ali... ona ne zna voziti, Miljenka nema, kako li će....i što li je s ovim krilima, zašto se ne daju odlijepiti od njenoga sina i kao da su srasla s njegovom kožom, pa ih snažno povuče u želji da ih iskida, ali tada Karlo jaukne:
-Mama, što ti je, pa to boli!

Nije imala vremena razmišljati o tim njegovim riječima jer joj se žurilo a onda, kao u bajci, ispred ulaza škole ugleda ogromnu bijelu blještavu limuzinu, pa odluči zamoliti tog vozača da joj pomogne:

-Gospodine, pomozite molim vas, dijete mi umire, moram hitno do bolnice…

A kad je htjela tom vozaču pogledati u lice shvati da to nije čovjek već neko svjetlosno biće, nema ruke, noge, lica, nema ničega, samo svjetlo koje govori i obraća joj se:

-Stavite ga na zadnje sjedalo, već ste to trebali i ranije učiniti, dugo sam vas čekao.

-Pa bila je predstava – počne se opravdavati Mirjana, otvori vrata i polegne Karla, a kad je htjela i ona ući, vrata se s bljeskom zatvore i Karlo ostade unutra a ona vani.

Tek sad ju je obuzela panika pa je počela lupati po autu i vikati:

-Karlo, Karloooo, otvori vrata, ne ostavljaj me samu, ne možeš tamo sam, još si malen…

Ali vrata se nisu otvarala, svjetlosno biće je šutjelo ne obazirući se na njenu bol i auto se počelo lagano kretati, lebdeći, spremno za svoj jednosmjerni put.

Od panike više nije znala što će, pa je ovaj put kleknula kraj auta držeći se za kvaku vrata kao utopljenik za slamku spasa, i rekla: -  Bože moj, što ću sad, pomozi mi, on odlazi, i ako mora tako biti neka bude, samo daj da se zadnji put oprostimo, molim te.

I tako se staklo na auto lagano i bešumno spustilo, a Karlo je otvorio svoje umorne oči u kojim se odražavala stara duša u mladom tijelu i samo je prošaptao:

-Mama odlično smo odigrali ovu predstavu, i valjda ti je jasno da to nije kraj i da naša priča nije gotova, nastavljamo i dalje zajedno, zastor se još nije spustio…

„Biti će teško.....ali je potrebno...“…i utisne joj jedno malo bijelo perce u dlan.

Poput bljeska munje kad iznenada raspara nebeski plašt, nestade pred njenim očima nošen bijelom limuzinom s vozačem svjetlosti…**************************************************

-Mirjanaaa, probudi se, ružno si sanjala – budio ju je, snažno je drmajući Miljenko.

-Nisam – jedva otvarajući oči odgovarala je Mirjana - sanjala sam čudesan i predivan san, tek sad shvaćam sve, moram ti ga odmah ispričati.

Iako je još bila tama isprekidana tek šetajućim sjenkama noći, Mirjana je pričajući odšetala u svoj neobičan san. U ruci je osjećala nešto malo, meko, paperjasto, poput otiska duše njenoga sina. Znala je da će život od sada uvijek gledati upravo kroz one trenutke kada se miješaju san i java.

Kada san postaje stvarnost, a java san.