Još jedna besana noć bila je pred njom. Znala je, jer je opet dugo plakala, doduše tiho da ne čuje Miljenko ali, nikako tu večer nije bila u stanju zaustavili suze, samo su dugo i neutješno tekle ravno iz srca. Miljenko je drukčije plakao od nje, i samo se pravio pred njom muški i hrabro da ne plače, ali bezbroj puta čula bi ga noću kako se diže iz kreveta i odlazi u kupaonicu, pušta vodu iz slavine da jednoličnim šumom vode prekrije grč jecaja.

A onda bi se vraćao, brzo zagnjurivši lice u vlastiti jastuk nespokoja, kao da će mu on svojim paperjastim dodirom donijeti olakšanje.

Zapravo, kad malo bolje razmisli, u zadnje vrijeme, krili su suze jedno od drugoga, i kao da su se sramili zato što to već traje i traje, i neće da prestane ta nesnosna bol, jer srce neće nikako da prihvati.

Nekad joj je dolazio u snovima, onih prvih dana nakon smrti, uvijek je bio veseo i nasmijan, nikad tužan i nikad bolestan, ali te su snolike slike bile kratke i nejasne, i nisu je smirivale već su i dalje produbljivale njenu tugu.

Miljenko je zaječao i teško uzdahnuo u snu, pa ga je pogledala, tako joj se čino umoran i kao da se naglo postarao, brinula je za njega jer muškarci teže preboljevaju smrt od žena, možda je stvar baš u tim suzama koje kako god okreneš moraju van, a ne teći poput rijeke ponornice u dubinu bića.

Vrtjela se s lijeve na desnu stranu kreveta, potezala plahtu, otkrivala se, pokrivala, namještala jastuk pod glavom i napokon... oči su joj se sklopile u san.....čudesan san...

*******************************************

-Mama -  dotrčao je Karlo do nje s školskom torbom na leđima , obujmio je oko struka i rekao joj – znaš da sutra zajedno glumimo na Božićnoj priredbi, nitko nije imao takvu sreću kao ja i ti.

Mirjana je gledala svoga sina, nesvjesna svoga sna i zato pomalo zbunjena s činjenicom da je Karlo živ ali i zdrav, zar njen Karlo može trčati? Bila je sretna zbog toga sve misleći, aha, znači, ono je bio san, ja sam sanjala da je Karlo umro i da je bio bolestan, ovo je znači stvarnost. Karlo je nastavio dalje pričajući, dok je odlagao torbu na pod, zatim je sjeo na kuhinjski stol uhvativši svojim dlanovima mamine obraze:

-Mama, slušaj me, učiteljica je naša imena zapisala na papiriće, stavila ih u jedan šešir, počela izvlačiti i naravno izvukla mene i još nekoliko djece koji će sudjelovat na toj predstavi. U drugom šeširu su bila imena roditelja, i da znaš, učiteljica je izvukla tebe. Niti jedno dijete koje će biti u predstavi nije izvuklo svoju mamu ni tatu, samo ja i ti smo taj par, kao čarobna kombinacija – i nasmije se Karlo onim svojim zvonkim glasom dok su mu meki uvojci kose poskakivali nestašno na glavi.

-Ha, a kako se zove ta predstava, i što ću ja tamo raditi, ja ti to ne znam , nikada nisam glumila, malo se bojim Karlo – uzvrati Mirjana.

-Predstava se zove, „Anđeo slomljenog krila“, a tajna je u tome da se još ne zna koje dijete će biti taj anđeo sa slomljenim krilom. Ali on ima glavnu ulogu i on bira jednog od izabranih roditelja da mu pomaže spašavati djecu u svijetu, djecu koja imaju neke probleme, koja su bolesna, napuštena, osamljena, tužna, bez roditelja, kojima je zapravo slomljeno jedno krilo, pa ne mogu letjeti. Ako ja budem taj anđeo, ja ću uzeti tebe za pomagača, najviše od svega mi se sviđa to da bi ti mogla biti mama onoj djeci koja svoju nikad nisu upoznala. Vidiš kako su ti ruke tople dok me grliš, tako ćeš ti grliti drugu djecu.

Mirjana je ostala malo zatečena ovim riječima djeteta koje je znalo pričati kao odrasla osoba:

-A kako će završiti ta predstava, što će se dogoditi na kraju s tim anđelom slomljenog krila i s tim izabranim roditeljem, mislim… - i tu ona malo zastane sva uznemirena -  možda neću biti baš ja ta, možda nećeš ni ti biti taj anđeo. Karlo… nemoj biti ti taj, molim te, neću moći to podnijeti.

I rasplače se Mirjana od nejasnih slutnji koje se je opsjele, te zagrli sina čvrsto, ljubeći mu kosu, lice, ruke….. a Karlo joj šapne tiho, najtiše, tako da je taj šapat moglo čuti samo neko nevidljivo biće ako je slučajno prisluškivalo ovaj neobičan razgovor:

-Mama, nema te predstave u životu koja bi mene i tebe mogla rastaviti, nikakvo slomljeno krilo ne može slomiti našu ljubav, ja i ti ćemo se samo još jače povezati, vidjeti ćeš.

Predstava se odigravala u školskoj dvorani za tjelesni odgoj pa su roditelji i djeca koja su imala ulogu pristupila bini. Učiteljica je rekla djeci da izvuku krila. I dok je Mirjani srce ubrzano tuklo, sve jedno je molila, Bože, nemoj da bude on, molim te.

Sva krila su bila skupljena poput bijelih pernatih lepeza, i dok ih djeca nisi rastvorila nije se moglo znati čije će krilo biti oštećeno. Mirjana je gledala svoga sina, kako smireno, vedro, sigurno i ozbiljno te ponajviše pristojno čeka da sva djeca prva odaberu svoja krila, a on je uzeo krila koja su bila zadnja u kutiji i koja nitko kao da nije htio, krila koja su izgleda, baš njega čekala.

Onda je učiteljica rekla:

-Djeco, a sad raširite svoja krila.

1.dio