Bila jednog dana jedna pamučna nit kojoj se

vlastito postojanje činilo besmisleno. “Preslaba

sam da bi tvorila konopac,” žalila se. “I prekratka

da bi bila dio neke majice. Previše sam jadna da

bi činila dio bilo kakvog tkanja pa i onog jeftinog

a i boja mi je izblijedila.”

“Kada bi barem bila zlatna nit. Krasila bi haljinu

nekoj princezi, bila bi netko i nešto. Ovakva ne

služim nikome i ničemu.”

“Moje je postojanje promašeno. Ne sviđam se

nikome pa ni sebi samoj.”

Prevrtala se na fotelji, slušala tužnu muziku i bila

uvijek sama samcata.

Jednog joj se dana približi komadić voska i reče joj:

“Ne tuguj niti pamučna. Imam jednu ideju. Možda

zajedno možemo nešto učiniti. Naravno da ne možemo

postati salonska svijeća, ti si prekratka a mene

ima premalo. Ali malena lučica, to bi mogli biti. Mogli

bi stvoriti malo topline i malo svjetla i napokon bi

bili korisni. Bolje je malo zagrijati i osvijetliti nego

boraviti u tami i gunđati.”

Pamučna je nit prihvatila ponudu, ujedinila se sa

komadićem voska i stvorili su lučicu: zasjala je u

polutami i osjetila radost što može biti od koristi...

TKO ZNA KOLIKO PREKRATKIH PAMUČNIH NITI IMA

NA SVIJETU. I TREBAJU SAMO MALI KOMADIĆ VOSKA

DA BI POSTALI SRETNI.