11. PA TKO SI ONDA TI

       

        Jedna je svijetla duša pokucala na vrata rajskih dvora.

        “Ime, kaži ime”, čuo se glas iza vrata.

        “Ah, ime sam zaboravila, ostavila ga na zemlji. Ta tko bi pamtio nevažne stvari”.

        “Onda kaži ime Gospodara ovih dvora”.

        Duša je šutjela. Dvori su disali, blistali, bili su živi, rasli su, rasli uvis, a visine su isto tako bile žive, rasle su rasle u nedogled. Kakav je li tek Gospodar ovih strahotno divnih dvora? Duša je i dalje šutjela, zatravljena.

Onda je pred nju išetao Gospodar, odnekud joj poznat. Mahnuo je rukom, i dvori su nestali.

“Vidim da si se u njih prezagledala”, rekao je.

Duša je i dalje šutjela, kao što šuti do vrha natočena čaša. Stao je pred nju i kazao:

        “Moje ime je propusnica za sve svjetove”.

       “A kako se zoveš, reci mi“? pitala je šaptom duša.

        “To pitaj sebe”.

 

        “Pitala sam sebe”, reče duša poslije duga vremena u kojemu je silazila na zemlju, tamo boraveći revno i odano, pometajući ceste i podrume, plijeveći njive i vrtove. “Pitala sam, dok sam mela, dok sam plela, dok sam vodu nosila. Dok sam pred crkvama prosila. U svakoj crkvi imaš drugo ime. Ali ja sada znam Tvoje jedino ime”.

“Znam da znaš“, rekao je Gospodar. “Jer ti po njemu živiš. Pa se sada i sama zoveš Mojim imenom. No dobro, hoćemo li sada u druge svjetove”?

“Ja ne bih u druge svjetove. Ja čak mislim da drugih svjetova nema. Rekao si da je Tvoje ime propusnica. Može li me Tvoje ime propustiti u ovaj svijet, jedini koji jest”?

        Nasmije se Najdivniji, pa reče:

        “Uvijek Me na kraju nadmudriš, baš onako kao što Ja Sebe nadmudrim”.

“Tko sam ja da bih Te mogla nadmudriti, Gospodine”? 

“Ti? Hm, jedini sam Ja taj, koji to može. Nadmudrila si Me, mudrolijo Moja  - pa tko si onda ti”?

 

 

        Šutnja neka slavi što riječ ne može.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (još neobjavljeno)