Kad sam kretao na svoj dugi put,

 odvojivši se od svoga doma, otac i 

 majka htjedoše me darivati sa toliko

 divnih stvari, sestrice i brat mi guraše u džepove svoje najdraže

 sitnice, da me prate na putu, da ih ne zaboravim, no..

 Ništa nisam nosio sa sobom, osim malenog zavežljaja ljubavi, kojeg

 sam pažljivo umotao u svoju dušu..

 Želio sam samo na svom putovanju

 buditi u usnulim dušama tom mrvom

 ljubavi u sebi, njihova srca, koja su ljubav zaboravila..

 Bješe mi rečeno: "Ne mijenjaj..samo nježno dotakni..i pusti..pusti da se iz sna dugog probude sami.."

I prvo bijah među vukovima,i osjetih njihov duh slobode,da bih mogao i sam cijeniti slobodu..

I druge voljeti tako.. I ja sam morao

učiti,iako sam  u tom zavežljaju s malo ljubavi imao sve..

 Učiti, kako dati drugome koji nema

 ono uz što sam najviše vezan, ne tražeći ništa natrag..

 Nazvaše to bez-Uvjetnost .

I tako..ostarih polako,i puno ljudi dotakoh..Ali uvijek s njima bijah manji od njih, da bi oni, ne znajući moju tajnu mudrosti, bili veći od mene..Uživajući u tome, dok su, ne znajući, s tim gubili svaki komadić svoje uzvišenosti..Trebalo je znati,

kako otpustiti napuhane balončiće svojih vezanosti, daleko, daleko, u visine, gdje će nestati zauvijek..

I tako, pretvorih se u dijete, kad dođoh do jedne kuće, gdje življaše udovica sa djetetom..Bila je tako nježna i savršena u očima drugih ljudi..Snažna,i prepuna duhovnosti, koje je sakupila od drugih, kji su tu mudrost opet sakupili od drugih.. Vidjeh odmah koliko je vezana uz sebe, i koliko su njeni balončići vezanosti napuhani, i stisnuti u njenoj šaci..Pravio sam se vrlo malen i neuk...I pustio da mi pokaže zdenac svoje duše..Igrao se sa njenim djetetom, koje je znalo više od nje..

Ugostila me, i svi ljudi u selu, pohvališe taj čin..Baloni su samo rasli..Ali, čvrsto ih držaše u ruci..

I shvatih..da trebam učiniti ono što nikad nisam: postati ono što ona ne želi da budem,da bih njenu šaku, koja je držala balončiće vezanosti oslobodio grča..

Kad sam odlazio,rekoh,da trebam njenu knjigu mudrosti, koju je tako ljubomorno čuvala..Teška srca mi je dala..Rekoh..da želim najmiliju igračku koje njeno dijete ima..Tu je već zastala..Ali..borivši se sa svojim prirodnim nagonom i naučenom mudrošću..pokloni mi igračku..I da mi zadnji novčić za put..da mi se nađe..jer nisam imao ništa..

Njen čin ljubavi u očima drugih..bio je savršen..

No..ja prozreh da bezuvjetnosti nema..I poslah joj pismo, u kojem joj rekoh da sam igračku bacio, jer je bezvrijedna, knjigu poklonio, jer je prazna, a novčić poklonio prosjaku na putu..

 Čekao sam..Da li će i dalje ostati ista, i jednako me voljeti..ili ljudima u selu pričati o mojoj nezahvalnosti.. To je bio ispit bezuvjetnosti, za kojeg udovica nije znala..

Čuh..da balončiće još drži u šaci..I da nisam poželjan više u njenom selu..

Čistu bezuvjetnost vrlo je teško naučiti..No.. Ne gubim nadu.. I dalje vjerujem da će balončići jednom poletjeti prema suncu..

 I da će umorni spavači dotaknuti ljubavlju, buditi druge...