OTKRIVENA TAJNA

 

        Bio jedan čovjek, sav pusta pamet. On je pročitao sve moguće knjige, i pamtio je sve pročitano. Završio je sve škole, srednje, visoke, i najviše. Položio sve ispite, obranio sve moguće znanstvene teze, izučio sve prilaze i rasprave. Zadobio sva odličja i počasne doktorate. Više nije imao ni što učiti, ni što proučavati, ni što zadobiti. Ljudi su ga pokazivali djeci i govorili:

        “Uči, pa ćeš biti bar malo nalik na nj.”

        Malo je tko znao kako je teško stanje pod kožom toga čovjeka. On je proždrljivo, danonoćno tragao za knjigama koje još nije pročitao. No takvih se nalazilo sve manje. Njegov se pašnjak nije obnavljao istom brzinom, kojom je po njemu pasao. Poput divljega goveda, čovjek se plašio da će ostati bez svoje jedine životvorne hrane.

        “Jer što ću onda?” pitao se. “Kad pročitam zadnju knjigu, što ću onda?”

        “Počet ćeš ispočetka. Od prve,” savjetovao mu je psihijatar..

        “Ali ja ih sve znam napamet,” jadao se čovjek. “Da sam ih bar malo zaboravio! Onda bih mogao krenuti iznova... redak po redak. Ali ništa nisam zaboravio, svaku riječ pamtim. Užas!”

        Sve većma ga je obuzimao strah. Strepio je pred tom konačnom, zadnjom knjigom, poslije koje više nema knjiga, napisa, rukopisa, tajnih spisa. Ne znajući kako dalje sa sobom, potraži novoga psihijatra, i smjesti se u vilu za uznemirene duše, negdje u tišini predgrađa. Tijekom razgovora, novi mu je savjetovao da sâm počne pisati knjige. No čovjek se samo nasmijao i odmahnuo rukom.

        “Mislite - da ih prepisujem iz vlastitoga pamćenja? Zbog čega taj dvostruki posao? Ah, slabo vi znadete o čemu se radi!”

        Prekinuo je razgovor i sišao u park. Tamo je sjeo na klupu, spreman na sve. Bio je uzrujana zvjerka, koja osjeća približavanje vlastitoga istrebljenja.

        Na klupu se nečujno spusti neki starac, očito pometač lišća. Bila je jesen, i park oko vile bijaše zasut žutim i rumenim bojama.

        “Ima jedna knjiga koju nikada nisi čitao,” reče starac ne gledajući ga.

        “Ti me poznaješ?” još se više uplaši čovjek. “Jesi li jedan od njih?”

        “Poznajem takve kakav si ti. Nisam jedan od njih. Da, ima jedna knjiga koja se ne može dočitati.”

        “Bulazniš?” zavapi čovjek nadajući se spasenju. “Gdje je ta knjiga?”

        “Ona je za tebe nigdje. Stvar je u tomu što ju ti ne vidiš. Moglo bi se reći: i ne čuješ. Moglo bi se reći: ne znaš da ona postoji. Pa ona zbog toga za tebe ne postoji.”

        “Ne muči me,” progovori ozlojeđeni i sluđeni čovjek. “Ne bih žalio ni novca ni zdravlja, samo da otkrijem takvu knjigu. Iako mislim da je ona samo prispodoba za nešto što ne postoji.”

        “Osim toga, ti ju ne umiješ čitati,” nadoveže pometač spokojno i sućutno. “Trebao bi najprije naučiti tu vještinu.”

        “Ja ne umijem čitati?!” drekne tada čovjek. “Starče, znaš li s kim razgovaraš? Ja sam najveći čitač na svijetu! Ja sam čudovišnik! Ja čitam sedam stranica u minuti - ja proždirem slova, rečenice, misli, smislove, protusmislove! A ti mi kažeš...”

        “Evo, na primjer, ti ne umiješ pročitati ovo slovo,” reče starac i podigne s tla otpali list, koji se zlatio i rujio. “A takvih ima na milijune.”

        Čovjek je buljio u starca.

        “Praviš mi se tu prorokom! Znam ja dobro na koju si knjigu mislio. Još je mudri Hermes Trismegistus, pravim imenom Tutmose, rekao da je svemir velika čitanka. Znam ja naizust njegov spis. Naravno, svemir je velika čitanka. I što? Jesi li mi otkrio nešto novo?.”

        “Ne, nisam. Samo sam te upozorio da ti ne znaš ono što misliš da znaš. Da ne umiješ čitati tu čitanku.”

        “Tko će me podučiti? Ti, o veliki učitelju?!” sprdao se očajnik.

        “Ne. Tvoje srce je tvoj učitelj,” tiho će starac.

        Čovjek se preseneti. Nikada nije čuo nešto tako jednostavno: da bi srce moglo biti učitelj glavi. Tjeskoba u njemu stade osijecati. Prvi put istinski pogleda starca. Učini mu se poznatim.

        “Dobro,” reče. “Kaži mi - što raditi s ovim slovom? S listom? Kako ga pročitati?”

        “Ništa nemoj raditi. Samo ga gledaj. Uživaj u njemu. Pusti da ti govori. On ti može reći sve što te zanima. On ti može reći sve o tebi. I može te usrećiti, ako mu dopustiš.”

        “Kako mi može reći sve o meni?”

        “Tako. On je ti. Ti odgonetavaš sebe.”

        “On je ja? Baš taj list?”

        “Baš taj list.”

        “A ti?”

        “I ja.”

        Čovjek je buljio u starca. U njemu se uskomešaše čudne uspomene, i zališe mu razrogačene, staklene oči.

        “Ti i ja smo već jednom ovako razgovarali, zar ne? Čini mi se da sam ove tvoje riječi već slušao, na drugomu mjestu, i davno.”

        “U Aleksandrijskoj knjižnici, o vječni čitatelju! Kakvo besmrtno mjesto - a gdje je ono sada?!”

        “Što - zar sam ja...?” promuca bolesnik.

        “Vrijeme je da prestaneš čitati, o sljepče! Ti, koji si zaslijepljen sjajem slova, dok slovo svjetlosti čeka na tebe,” reče starac i nestane.

 

        Čovjek se trgne. Osjeti kako se u nutrini njegova sjećanja počinju samospaljivati silni katovi knjiga, tajnovitih papirusa, ikona, i slova nepoznatih glasova i značenja. Gorjeli su jezici, visoke kule. Rušili se u plamenu tornjevi neznane povijesti. Čudno, gorjeli su bez buke i bola.

 

        Na rame mu se spusti list - zlatan, lak, bez šuma.

 

 

        Bog je otkrivena tajna.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 3.