V. OTKRIVENA TAJNA

 

Pobjednik u hrvanju, naš Ivek, sad je mogao držati čarobnu bocu kod sebe koliko god želi.

Društvo bi ga svakog dana ispitivalo je li otkrio što je u njoj.

Odgovora ni dalje nije bilo.

Vrijeme je prolazilo, a ljeto se bližilo kraju.

Društvo je polako počelo zaboravljati bocu i odustajati od otkrivanja njenog nepoznatog sadržaja.

Na mjestu gdje je stajala bočica počela se skupljati prašina.

Jednog jutra, dok su još svi spavali, nešto se iznenada zatreslo u njihovim sobama.

Neki su, još pospani, iskočili iz kreveta i samo iznenađeno promatrali oko sebe.

Kreveti su se tresli, a lusteri ljuljali.

Pero i Ivek nisu znali jesu li budni ili možda još sanjaju neke svoje zaigrane snove.

Ubrzo se sve umirilo, a oni ponovno uronili u svoje snove.

Zatim opet jak udarac i još jedno buđenje.

-Pero, ke te je!? – uplašeno će Ivek.

-Možda Štef ciepa drva – zeza se Pero.

-Naj glumiti! – uspaničari se Ivek.

Sad je već i Pero počeo pokazivati strah jer se soba i dalje ljuljala pred njihovim očima.

A ljuljao se i ormar i to ne bilo koji. .

Bio je to baš onaj u koji je Ivek pospremio svoj već pomalo zaboravljeni trofej.

Tajanstvena bočica ljuljala se naprijed-nazad, samo da ne ispadne iz nagnutog ormara.

-Joj, naša flašica! – dosjeti se Ivek.

-Skoči brze!!! – poviče Pero.

Iskočio Ivek iz kreveta kao da ga gone sva čudovišta i bacio se prema ormaru.

Ispružio je ruke kako bi dočekao bočicu koja je upravo krenula prema podu.

Novi udar, ovaj put najjači, spriječio ga je u tom pothvatu.

Poskliznuo se Ivek i ruka mu promašila bocu.

Crvena tekućina, koju su svi redom tako pažljivo i dugo čuvali, bila je u jednom trenu potpuno prolivena.

Dečki su, ostavši bez glasa, buljili u čudo pred sobom.

Nisu ni primijetili da se soba više ne ljulja.

U njihovim glavama je tek sad izbio pravi potres.

Što će sad?

Njihovo tajanstveno blago pretvorilo se u mlaku usred sobe.

Kako su samo bili razočarani.

Nisu ga sačuvali ni otkrili njegovu tajnu.

Više nisu vidjeli onu lijepu crvenu boju, sve im je postalo crno.

Pero je kleknuo i tužno počeo sakupljati komadiće stakla koji su se razletjeli po sobi.

-Joj! – poviče ubzo.

-Porezal sam se! – požali se.

Sjedne kraj mlake i spusti ruku tik do nje.

Tekućina se i dalje lagano širila prema njemu.

Odjednom mu dio nje prekrije ranjeni prst.

Nije obraćao pažnju misleći da je to njegova krv.

Ni on, ni Ivek još nisu mogli doći k sebi.

Ovo jutro im je sve upropastilo.

-Ivek, de mi zamotaj prst – sjeti se Pero.

-Donesi male rakije – uputi ga.

Stiže brzo Ivek s domaćom šljivovicom i gazom.

Polijeva Perin prst i ništa mu nije jasno.

  Peri također.

Nigdje rane..

-Dej drugi prst – veli Ivek.

-Pa tu sam se porezal- pokazuje Pero.

I zbilja, nigdje ničega, ni reza, ni ožiljka.

Ušutjeli dečki i zinuli od čuda.

-Znači, ipak je trebale razbiti flašicu- skuži Pero.

-Zake? – pita Ivek.

-Zdej tek moreme otkriti tajnu – objašnjava.

-Te je nekakav lijek – slože se obojica.

-I te čudotvorni, mam deluje – razgovaraju dalje.

-A mi sme sve zlejali – žale se jedan drugome.

Baš su dečki zeznuli stvar.

Tko zna što i koga je sve ova crvena tekućina mogla izliječiti, a nestala je u trenu.

Tako je valjda moralo biti.

Kako došlo, tako prošlo, vele naši stari.

Ipak šteta.

Koliko im je bilo žao i teško zbog toga, toliko im je bilo drago što je tajna stare pelnice već jednom otkrivena.

Napokon će prijateljima otkriti tajnu.

Još ih je ipak nešto mučilo.

Otkud ta bočica u njihovoj pelnici?

Cijeli dan se pričalo o potresu u malom selu.

Ljudi to nisu doživjeli već godinama.

Na sreću, sve je prošlo dobro, osim što je društvo bilo ljuto na Peru i Iveka.

Barem su već jednom otkrili što je u bočici.

Kako bi to saznali, morala se razbiti, zar ne?

Što se tu može?

Trebalo je još ispitati roditelje što znaju o boci.

Sad su im smjeli, a i morali, sve ispričati.

Pokušavali su se sjetiti, ali iskreno, nisu imali pojma.

Prije početka škole odlučili su još malo pronjuškati po starom podrumu.

U zadnje vrijeme ionako su na njega zaboravili.

Otkad je Martin našao bočicu, nisu tamo ni ulazili.

Sad je bio pravi trenutak za to.

I pravi i zadnji čas.

Bačve su odrasli izvadili i prali za skoro branje.

Po pelnici se moglo slobodno šetati i zaviriti u onu prostoriju.

Dečki i cure su s velikom svjetiljkom krenuli prema onom kutu u kojem je Martin imao susret s čudovištem.

Čudovišta više nema, kao ni Martina koji se vratio u Zagreb.

Svašta će moći ispričati svojim prijateljima.

Na mjestu gdje je prije stajala čarobna bočica, sad je bilo samo nešto prašine i paučine.

Dječaci su se ogledavali, ali ništa posebno nisu vidjeli.

Odjednom djevojčice pod njihovim nogama ugledaju stari izgužvani papirić.

Na njemu je čudnim slovima na nepoznatom jeziku pisalo:

Nitko , naravno, nije znao što to piše.

A nisu ni imali previše vremena razmišljati o tome.

Počinje škola, pa berba grožđa i kukuruza...Poslovima nikad kraja.

U prirodi su se počele pojavljivati nove boje nagovještajući skori dolazak jeseni.

Pero i Ivek su jednog popodneva sjedili pred kućom i mislili.

Još ih je mučilo otkud taj lijek u njihovoj pelnici.

Napokon im je sinulo.

Sjetili su  se priča svog pokojnog djeda Ivana.

On je dugo radio u jednoj stranoj zemlji i bočicu je vjerojatno otud donio.

I nju, i sve njezine tajne, pospremio je u pelnicu.

Nikad im nije o tome pričao.

Tolike priče su čuli, ali o bočici baš ništa.

Pitali su se je li im djed stvarno zaboravio ispričati tajnu o njoj ili je samo želio da je jednog dana sami otkriju.

Ako je to bila njegova želja, oni su mu je svakako ispunili.