- Koliko se već poznajemo? - pitam je, dok sjedimo u kafiću, u blizini stana njenih roditelja: u stvari, stan se nalazi na osmom katu iste zgrade u čijem je prizemlju i kafić u kojem sjedimo već pola sata i pijuckamo kavu.

   - Zašto pitaš? - uzvraća Ernestina. - Znaš ti to vrlo dobro!

   - Svejedno mi reci!

   - Danas je točno šest mjeseci! - kaže ona, a osmjeh joj zaleprša poput leptira na lijepom srcolikom licu.

   Klimnem. Točno je. I sam to znam, ali sam želio da ona to kaže.

   - A koliko godina imaš? - pitam je.

   - Što je tebi? - pita ona iznenađeno: naginje se unazad pritiskujući leđa uz naslon stolice. - Jesi popizdio?

   - Odgovori mi! - uporan sam.

   - Što ti je? - ponavlja ona, a zelene joj se oči iskre: znak ljutine, smetenosti. - Vrlo dobro znaš da mi je osamnaest! Koji ti...

   - A koliko je meni? - prekidam je.

   - E, sad mi je stvarno dosta! - ljuti se ona i naginje prema meni, u želji da naglasi riječi. - Jesi li skroz popizdio od našeg posljednjeg spoja? Još nikada nisi bio ovakav, jebote! Uopće te ne poznajem!

   - Poznaješ me - odvratim. - Poznaješ me već punih šest mjeseci! Šest mjeseci! A za ovih šest mjeseci ni jednom se nismo poševili...

   - Jebote - prekida me ona - kakva romantika!

   - Romantika ili ne - ne dam se smesti - to je nepobitna činjenica. Misliš li, da je to normalno? Pa svi se ševe oko nas ko ludi, samo se ti i ja držimo za ručice! Ko neki klinci!

   - Jesi li mi zato telefonirao? Da me zajebavaš ovdje?

   - Nisam - kažem, saginjem se prema podu i podižem sakrivena tri crvena karanfila umotana u celofan: njeno omiljeno cvijeće. - Zbog ovog sam te zvao.

   Pružam joj cvijeće, a njeno se lijepo lice preobražava: blagost i sreća sjaje sa njega.

   - Oh! - uzvikuje ona. - Znala sam da nisi neki prostak! Ono, poneki put znaš baš srati, ali...

   Pušta rečenicu nedorečenu da lebdi između nas. Sjedimo i gledamo se. Zbog ovog sam je i nazvao mobom: htio sam je vidjeti, čuti i možda...

   Ernestina me pažljivo gleda i ja pogađam njene misli: pozvati me ili ne, gore, u stan, u njenu sobu, u krevet? Točno vidim kako joj u zelenim očima sazrijeva odluka i sretan sam zbog toga, jer u njihovom zelenilu čitam odgovor. Potvrdan.

   - Idemo! - kaže ona odlučno. - Starci mi ionako poslije "Dnevnika" odlaze na neki rođendan. Danas iznimno neće gledati "Latinicu" i jebati mater svima i svakome.

   Val me zadovoljstva čitavog preplavljuje, ali se dobro čuvam da to ne pokažem: nikad ne znaš sa Ernestinom! Ćudljiva je, da ćudljivija ne može biti! Obično kašljanje može joj biti povod da promijeni odluku! I ostavi me na suhom! A već predugo čekam i želim taj trenutak!

   - Plati kave - reče mi - i idemo gore! Jebeni "Dnevnik" upravo završava i starci me sigurno već nestrpljivo čekaju!

   Plaćam dva makijata i krećemo. Iz kafića izlazimo na hladnoću, a Ernestina, koja se spustila niz osam katova obučena samo u mušku košulju i traperice izbledjele od čestog pranja, drhturi od ledenog vjetra: prosinac je i bura puše, uvlači se u kosti!

   - Brže - reče mi i potrči ispred mene.

   Stižem je pored lifta, grabim i počinjem ljubiti, gladeći joj u trapericama napete guzove kruškolikog oblika.

   - Jebote - mrmlja ona - što si napaljen!

   Ne odgovaram: umjesto toga, guram je u lift koji je upravo stigao, pritišćem dugme broj osam i ljubim je ljubim, a ona se stišće uz mene i osjećam njene male i čvrste sise na svojim grudima. Zatim trenutak uživanja naglo nestaje.

   - Ohladi malo! - kaže ona odguravajući  me. - Nemoj da mi starci nešto primijete! Saberi se.

   U pravu je, znam, pa se naglo smirujem, uređujem kosu, dok ona otvara vrata i pušta me prvog ući u stan. Poznata glazba vremenske prognoze, dopire do nas sa glasnog televizora: starci joj uskoro odlaze i ispred mene se prostire dugo odgađana večer uživanja.

   - A, tu si! - govori joj stari, visok, mršav, uvijek ozbiljan, kratke vojničke frizure. - Dobro da si stigla! Uvijek sve u zadnji čas!

   - Ali, tata...

   - Nema ništa ali! - prekida je on i obraća se meni: - Pazi što radiš! Nemoj mi nešto zakuhati!

   - Ali, tata...

   - Pusti - kaže on. - Nemoj mi prodavati maglu. Gledajte "Latinicu", sad će početi, naslov je emisije "Tuđmanova ostavština". Možda će biti dobro, mada ono smeće od voditelja treba strijeljati! Samo po svemu pljuje! Ništa mu nije sveto! Gad jedan! A gdje je on bio kad sam se ja smrzavao u ličkim brdima i naganjao četnike! Kujin sin!

   - Daj, molim te, Franjo, nemoj - kaže mu žena, Ernestinina majka, lijepa i veoma blaga žena: prava suprotnost svom naprasitom mužu. - Pusti djecu na miru! Imaju oni o čemu voditi brigu!

   - Je li? - obrecne se on. - A o čemu to? Sve im je servirano!

   - Hajde, idemo - gura ga ona prema vratima i okreće se prema nama. - U frižideru imate lazanje, ako ogladnite.

   Konačno odlaze. Ostajemo sami, Ernestina i ja i glasan televizor, na kome se vrte neizbježne reklame. Gledamo se trenutak, pomalo zbunjeno, pomalo radoznalo, pa Ernestina sjedne na kauč, suprotno od televizora. Sjedam do nje, prethodno skinuvši vindjaknu: u stanu je toplo, ugodno. Ona iznenada ustaje i odlazi u kuhinju iz koje se za čas vraća, noseći bocu bijelog vina i dvije čaše.

   - Da nam bude prijatnije - reče sa osmjehom.

   Polako pijuckamo i gledamo se sa željom, dok sa televizora dopire razgovor. Svaki se čas spominje Tuđman i počinje mi smetati taj besmisleni razgovor: potrebna mi je glazba, blaga, tiha, opuštajuća!

   - Da ugasimo ovo sranje? - pitam.

   - Nikako! - odlučna je ona. - Može biti zanimljivo.

   - Što tu može biti zanimljivo? - pitam je razdraženo. - Gomila glupana lupeta o prošlosti bez veze!

   - Ne seri! Kako možeš tako nešto govoriti, jebote! I moj je tata bio u ratu!

   Gledam je u čudu: zar se ugledala u svog starog? I jebena joj politika postala važnija od dobre ševe?

   - Znam da ti je stari bio u ratu - kažem joj i milujem joj kožu, zavukavši ruku kroz raskopčanu i izvučenu iz traperica košulju: koža joj vruća, glatka i želja raste u meni, naglo, snažno. - O ničemu drugom i ne priča nego o jebenom ratu!

   Tu sam pogriješio, sad znam: izletjelo mi, a nije trebalo. Ernestina me bijesno odgurne i odmakne se od mene.

   - Ima moj stari pravo! - kaže bijesno me gledajući: ustaje, i bijesno vraća košulju u traperice. - Želiš me samo povaliti! Običan si dripac kome ništa nije sveto! Ti si...

 

   Dok hodam hladnim ulicama grada, pitam se kad li će prokleti rat završiti u glavama ljudi. Eto što mi je donijela Tuđmanova ostavština: umjesto toplinu žene, hladnoću ulice!

 

Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.