Prolazile su godine. U početku nije niti primjetila da u njezinom braku gotovo da i nema nježnosti, niti pažnje koja je svakoj ženi potrebna kao hrana, da bi cvjetala, da bi sjala.

Prve godine Ljiljana je rodila prvo dijete. Muško, prema očekivanju, i njezin princ je naravno bio ponosan. To što je zaboravio poljubiti je, i donijeti joj cvijeće prilikom posjeta u rodilištu, smatrala je znakom uzbuđenja. Od sreće i veselja jednostavno je zaboravio, pravdala ga je.

Dijete je odrastalo, ona se zaposlila, brinući se svesrdno o kući, obavezama na poslu i o djetetu. Jutrom dok se oblačila na posao bila je izvrgnuta njegovom podsmjehljivom pogledu: "kakva si to, pogledaj se samo, našminkala si se kao vještica", "a te hlače ti stoje kao na vješalici" užasno.

Bolile su je te riječi, očekivala je da ju voli, nju, njezinu dušu, njezin karakter, njezin osmijeh, njezino tijelo, bila je majka njegovog djeteta, njegova žena. No takvih znakova nije bilo, a i na njenom licu sve se rjeđe mogao vidjeti osmijeh.

S godinama, komunikacije je bilo još samo kad su u goste dolazili njegovi rođaci. Tada je Ljiljana bila raspoložena, nasmijana, srdačna, baš kako i priliči pravoj domaćici. Samo je ponekad skrenula pogled prema njemu, ali bi ga brzo makla, jer je njegov pogled bio hladan i prijeteći. Mislila je, "u čemu sam sada pogriješila?"

Na radnom mjestu, kolegice i kolege su je obožavale. Voljeli su njezino društvo, jer je uvijek bila zabavna, nasmijana, voljela je pričati vesele priče i zgode, a nikad se nije bavila tračevima. Često je njemu, u večernjim satovima znala prepričati događaje s posla i reći mu kako prijateljice i prijatelji vole njezino drutšvo. "Ti si glupa i ne kužiš, da prave budalu od tebe. Tko zna što trebaju pa ti se samo dodvoravaju" - rekao bi joj. Slegla je glavu, i nastavila čitati knjigu.

Svakim danom je bila sve više načitana, sve više informatički naobražena, jer su knjiga i kompjuter bili njezino najčešće društvo. Slijedeće godine stiglo je još jedno dijete, pa još jedno, pa još jedno. Ona je voljela djecu, uživala je u njihovom odrastanju, prenosila im je svoje znanje, uživala u igri s njima. On nikada nije nigdje izašao s njima, čak niti u svakodnevnu kupnju, nikad nije otišao u školu, nikad s njima u Crkvu. Na godišnjem odmoru nikada nisu bili zajedno, on se pravdao neizostavnim obvezama, a ona je sve manje inzistirala jer u njegovom prisustvu nije bilo smijeha. Zrak se mogao osjetiti, rezati nožem, kolika je bila napetost u njegovoj blizini.

Ona je izrasla u prelijepu ženu. Izvan kuće nasmiješenu, sada već i jako naobraženu i načitanu, inteligentnu, plijenila je poglede ljudi oko sebe. A njezino srce tužno.

Čeznula je da joj on, bar nekad, jednom, kaže da je lijepa. Da je njemu lijepa.

Da je pametna žena.

Njemu da je pametna.

Jer ona je znala da je lijepa. Osjećala je to, muškarci su voljeli biti u njezinom društvu, patili su zbog toga što im nije uzvraćala pažnju, no nikada je nisu povrijedili, uvijek u nadi da će im možda ipak uzvratiti bar djelić pažnje.

A ona, ona nije željela njega povrijediti iako je čeznula da toplim zagrljajem, za osmijehom, dodirom ruke, osjećajem da je njegova, da mu pripada. Večeri, kad bi pao mrak, odlasci u krevet bili su najgori. On se okrenuo na svoju stranu, između njih praznina, led, tišina. Osim u pojedine dane, kada bi morao obavljati svoje potrebe, tada bi samo posegnuo rukom za njom, u roku par minuta zadovoljio svoje potrebe, i to tako brzo, da nije osjetio niti suze koje su u mraku natopile njezine obraze.

U dugim noćima sanjarila je. O princu. Ne ovom, o princu koji bi joj s vremena na vrijeme donio cvijet. Koji bi ponekad došao u njezinu blizinu i zagrlio je oko struka, rekavši joj da mu je baš nedostajala. O princu koji bi je upitao da li joj je teško i je li umorna nakon napornog dana. Sanjarila je o šetnjama uz obale mora, sa princem koji je drži za ruku, koji ujutro kuha kavu za nju i njega, i koji je mazi dugo, dugo, ljubi sa strašću i ljubavlju.

 Noć ne traje dugo, jutro začas svane, san postaje java. Ulazi opet u kuću, nakon napornog radnog dana, on je doma, ne radi. "Nisi sposobna ništa napraviti! Sta radi ovaj komad mesa u tavi? Da je nešto valjao sigurno ne bi tu stajao, ti bi to pojela!" I tako svaki dan. Ponavlja se priča, danas, sutra, već 30 godina. Svake noći, kad zatvori oči, ona sanjari, o čovjeku koji zna što je ljubav. A ona u stvari više nije sigurna šta je to ljubav, jer nakon svih godina za nju ljubav znači: "LIJEPA SI", "MOJA SI", "JE LI TI TEŠKO?" i o takvoj ljubavi mašta.