Mnogi su Amerikanci čuli za Malog Princa,divnu knjigu Antoinea de Saint-Exuperyja.Ta osebujana i fantastična knjiga može se čitati i kao priča za djecu i kao bajka za odrasle koja potiče na razmišljanje.Mnogo manje ljudi zna za Saint Exuperyjeve druge tekstove,romane,i kratke priče.

Saint-Exupery bio je bojni pilot.Borio se protiv nacista,a poginuo je na zadatku.Prije Drugog  svjetskog rata borio se u Španjolskom građanskom ratu protiv fašista.Napisao je očaravajuću priču o tom iskustvu,koju je nazvao Osmijeh(Le Sourire).

Tu bih vam priču sada htio ispričati.Nije posve jasno je li ona autobiografske ili beletristične naravi.Ja bi rekao da je potonje.

Ispričao je kako su ga neprijatelji zarobili i bacili u tamnicu.Iz omalovažavajućeg i grubog ponašanja svojih tamničara zaključio je da će ga sljedećeg dana posve sigurno smaknuti.Odavde ću pričati priču svojim riječima,po sjećanju.

"Bio sam siguran da će me ubiti.Postao sam jako nervozan i uznemiren.Posegnu sam u džepove da vidim je li koja cigareta izmakla pretraživanju.Pronašao sam jednu i,budući da su mi se ruke tresle,jedva sam je prinio usnama.No,nisam imao šibice-njih su uzeli.

Gledao sam kroz rešetke u tamničara.Izbjegavao je moj pogled.Uostalom,tko bi gledao u najobičniju stvar,u truplo.

Pozvao sam ga:-Imate li vatre,por favor?

Pogledao je u mene,slegnuo ramenima i prišao kako bi mi zapalio cigaretu.

Kad se približio i zapalio šibicu,pogled mu se slučajno susreo s mojim.U tom sam se času nasmješio.Ne znam zašto sam to učinio.Možda zbog nervoze,možda zato što je teško ne nasmješiti se kad vam se netko tako jako približi.U svakom slučaju,nasmješio sam se.U tom trenutku kao da je frcnula neka iskra i premostila jaz između naših duša.Znam da to nije želio,no moj je osmjeh prošao kroz rešetke i izazvao osmjeh i na njegovim usnama.Zapalio mi je cigaretu,ali ostao je blizu,gledajući me ravno u oči i ne prestajući se smiješiti.

Ja sam mu se i dalje osmjehivao,sada ga videći i kao osobu,a ne samo kao tamničara.A čini se da je i on o meni počeo drukčije misliti.-Imate li djece?-upitao je.

Da,tu.Evo,evo-Izvadio sam lisnicu i nervozno iščerprkao slike moje obitelji.I on je izvadio slike svojih ninos i počeo pričati o tome kakve ima planove i nade za njih.Na oči su mi navrle suze.Rekao sam kako se bojim da više nikada neću vidjeti obitelj,i nikad neću imati priliku vidjeti kako mi djeca odrastaju.I njegove oči su se ispunile suzama.

Iznenada bez riječi otključao je moju čeliju i tiho me izveo van.Iz zatvora,pa tiho i sporednim putemvima iz grada.Ondje,na izlazu iz grada,oslobodio me.I bez ijedne riječi vratio se u grad.

Moj život spasio je osmijeh."

Da,osmijeh-nenamještena,neplanirana,prirodna veza između ljudi.Služim se ovom pričom u svojem poslu jer želim potaknuti ljude da promisle o tome kako ispod svih omotača koje stvaramo kako bismo zaštitili sebe,svoje dostojanstvo,svoje titule,diplome,svoj status i potrebu da nas drugi vide u određenom svjetlu-da ispod svega toga ostaje autentično,suštinsko ja.Ne bojim se to nazvati dušom.Doista vjerujem da mi,ako taj dio vas i taj dio mene mogu prepoznati jedno drugo,nećemo biti neprijatelji.Nećemo osjećati mržnju ili zavist ili strah.Tužno zaključujem da nas svi oni drugi slojevi koje tako pomno gradimo kroz naše živote udaljuju i izoliraju od stvaranja veze s drugima.

Saint-Exuperyjeva priča govori o čarobnom trenutku kad dvije duše prepoznaju jedna drugu.

Imao sam samo nekoliko takvih trenutaka.

Zaljubljivanje je jedan primjer.I pogled na bebu.

Zašto se smiješimo kad vidimo bebu?Možda s toga što vidimo nekoga bez svih njegovih obrambenih omotača,nekoga za čiji smiješak znamo da je potpuno iskren i ne prijetvoren.I duša bebe u nama smiješi se čeznutljivo u znak prepoznavanja.

                          Hanoch McCarty