1. OSMICA I DEVETKA

 

        Broj osam ponosio se svojom znamenkom.

        “Dvije kružnice, u pregibu dodirnute, na razmeđi susretnute,” govoraše. “I tek što su susretnute, već odlaze; zapravo, stalno odlaze, svaka u svoj svijet. Nađite mi nešto takvo! Nećete naći ni slično! Eto, primjerice, devetka, koju svi toliko hvale. O kojoj govore da je divna. Ona ima samo jedan kružić, a nogu je spustila dolje, put zemlje. Šestica isto tako, samo joj je smjer nožice suprotan, u nebesa. A ja - evo gledajte!”

        I osmica ubrza svoje dvije kružnice do usijanja. Točka-dodirište pucketala je i iskrila se.

        “Svakoga pozivam da se oženi sa mnom,” nastavljala je. “Odnosno, da se sa mnom pomnoži!”

        Pristupi dvojka.

        “Ja bih,” reče stidljivo.

        “Ti? Pa ti si jedva veća od jedinice,” prezrivo će osmica. “Kako misliš stati meni uz bok?”

        Ipak, uda se za skromnu dvojku. Netom se obavio obred, rodiše im se djeca. U svijetu brojeva potomstvo je predstavljeno umnoškom dva povjenčana broja, odnosno, zbrojem umnoškovih znamenki. Budući da je umnožak u ovomu slučaju iznosio šesnaest, a jedan i šest zbrojeni, čine sedam, dobili su odmah sedmero djece.  

        “Nije loše,” mrmljala je osmica. “Ipak, očekivala sam da djeca nadmaše majku. Stoga bih mogla još jednom pokušati, s krupnijim, većim suprugom.”

        Pristupi joj trojka.

        “Hm,” reče osmica. “Bolja si od dvojke, ali ne za mnogo.”

        I uda se za trojku. Istoga su časa dobili šestoro djece.

        “Mora da se potkrala neka greška u zbrajanju i množenju,” zaključi sumorno  osmica. “Kako to da sam s većim mužem dobila manje potomstva? Ima tu nešto unaopačeno. Pokušat ću sreću još jednom!”

        Javi joj se krepka četvorka.

        “Hajde, dragi,” veselo će osmica. “Pokaži mi što znaš.”

        Vjenčaše se, pomnožiše se, petero izrodiše.

        Sad je osmicu počela drmati crna slutnja.

        “Ovo ne može biti slučaj. Netko me učarao,” mozgala je. “Sigurno ona lažna divna - hoću reći, devetka. Ona misli da je najvažnija među nama, a samo je za jedan pišljivi broj veća od mene. Da, rekla bih da je to devetkino maslo.”

        Pojavi se otmjena petica, pokloni se, i zaprosi osmičinu ruku. I s radošću i sa strahom, osmica kaza svoje “da.”

        “Koliko nas sada ima?” upita osmica zatvorivši oči. Petica jedva propenta odgovor. Jer žetva bijaše još mršavija: svega četvero.

        Sad se osmica više nije usuđivala u nove množidbe.

        “Još je najbolji pogodak bila neugledna dvojka,” mislila je. Ali naglas je rekla:

        “Neka se ne uvrijedi šestica, ali ja se više ne bih udavala, dok dobro ne vagnem mladoženju.”

        Šestica se ipak uvrijedila.

        “Nema jamstva ni za koga,” izjavila je suho. “Uostalom, možda nije krivnja na ženiku, nego na nevjesti.”

        Osmica se zabezeknula.

        “Kako to misliš?”

        “Svaki se porod pokazao brojčano slabijim od majke osmice, što drugdje i s drugim majkama nije slučaj,” razloži šestica stručno i osvetoljubivo. “Uzmi na primjer svoje bivše partnere, peticu i trojku.. Njihov brak donosi šestoro - pet puta tri jednako petnaest, jedan i pet jednako šest - dakle broj koji premašuje pojedinačnu brojčanu vrijednost i oca i majke. I još nešto vrijedno čuđenja,” sladostrasno pridometne šestica, zakovrnuvši nožicom put oblaka. ”Svaki ženik, što je više unosio u brak, više je i gubio. Pitam se, tko bi od poštenih brojeva još htio s tobom stupiti u množidbu.”

     “Nadala sam se da ću samu sebe pojačati, pomnožim li se s dobrim partnerom,” priznade osmica. “Ali sa svakim višim, gubilo se više... O vodoravna osmice, sveti broju na kraju svih brojeva, kaži mi kako da ovo razumijem, i što da radim?”

        Šestica ispod oka pogleda sedmicu. Sedmica je bila vrlo cijenjen broj. O njoj su se pisale knjige i ispredale se svakojake priče - da je čarobnica, da iscjeljuje, da proriče, da bez nje nema ni duge, ni glazbe, ni zvijezda Vlašića.

        “Pa dobro,” šapnu osmica. “Ako sedmica želi... ja bih još jednom pokušala.”

        I vjenčaše se. Sedmici su tom svečanom zgodom stigli Vlašići, sedam boja, sedam zvukova, sedam dana u tjednu, sedam sunčevih konja i sedam zorinih krava, te sedam kotača ljudskoga tjelesnog vozila. Sve se to načetilo oko novoga para - više oko mladenca, nego oko mladenke. Gotovo istoga časa iz njihova spoja ispade dvoje djece.

        Mladenka-majka briznu u plač. Muž se precrta posred struka, i negdje se izgubi, ode na pusti otok da u samoći dokuči što je uzrok ovomu stalnom gubitku. Gubitku, koji biva to veći što je veći ženik-množitelj.

        Osmica je sada posve odustala od svoje nekadašnje gizde i samohvale; uputila se tragom posljednjega raspoloživoga muža, sebi najsličnijega – tragom osmice; pošla je da bi se osamila, okrenula se sebi, i duboko se, prisno, sa sobom udružila. Prijalo joj je.

        “Gle, nisam znala.”

        No iz toga je druženja došlo na svijet jedno jedino dijete.

        “Nemoguće,” šapnu osmica, gledajući svoje mršavo jedinče. A onda poče računati naglas: “Osam puta osam... jednako šezdeset i četiri... četiri i šest... jednako deset, to jest, jednako jedan... jer ništica se ne računa. Osmica s osmicom čini jedinicu, najnižu vrijednost,” zaključi. “U meni je, dakle, ključ neuspjeha. Kad taj ključ pomnožim s njim samim, onda stižem tu, gdje sam stigla.”

        Osmica se rasplače. Zapišti i jedinica. Onda je mati uze na krilo, stade je ljuljati i tetošiti je, pjevušiti joj uspavanku. Jedinica se smiri i zaspa. Osmici pak nikako san na oči. Zamišljena, sjedila je na ruševinama svojih brakova, čeprkajući po krhotinama. Priđe joj devetka.

        “Pokušaj sa mnom,” tiho reče.

        Osmica podiže pogled, nakana opsovati prijedlog. Umjesto toga reče:

        “Dobro.”

        I uda se za devetku. Istoga časa rodi ih se devetero.

        “Kako to?” i razdragano i skrušeno promuca osmica.

        “Sve što se sa mnom pomnoži, svodi se na mene,” sućutno objasni divna devetka. “Ja sam istota. Svejedno je tko se sa mnom ženi, ili za mene udaje - na kraju me uvijek ima koliko me ima. Pomnožila se ja s velikim, s malim, ili sa samom sobom, ishod je uvijek: ja sama.”

        “A ja? A sa mnom?”

        “Ti si privid, draga. Što se više tebi daje, to se manje od tebe dobiva. Ali i takva, kad se pomnožiš sa mnom, postaješ veća od sebe, postaješ ja..”

      

 

       Tko s osmicom tikve sadi... ima prigodu shvatiti da ni njoj nije lako.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 1.