Martina, prekidajući brisanje prašine po pokućstvu u dnevnoj sobi, pogleda na sat: šest i trideset! Noć je otela primat sumraku, zimsko je doba, približava se Božić, dani su postali najkraće mogući, tama se rano spušta, baš kao što se rano spustila nad njenim životom. Martina umorno odmahuje glavom, trese joj se crna kosa uredno podšišana, padajući joj na mršava ramena. Crne joj oči sjaje uplašeno: predosjeća da će Igor doći pripit! Boji se njegovih pijanih ispada! Konačno je to priznala sebi: boji se, neprestano živi u napetosti, koja se pretvorila u strah, a strah raste, svakim danom sve brže i sve jače i ona se pita, koliko još može čitavo to nepodnošljivo mučenje izdržati!? Dok briše posljednji komad namještaja, staklenu površinu stolića ispred kauča, još jednom baca pogled prema satu. Sad je već sigurna: Igor će doći pijan! Još je jedna beskonačno duga večer ispred nje!

   Sa prljavom krpom u ruci odlazi u kupaonicu. Popravi frizuru i zamišljeno se zagleda u svoj odraz u ogledalu. Ne sviđa joj se ono što vidi! Suviše je mršava! Nekako bljedunjava, ispijena, djeluje slabokrvno, beživotno. Gdje je nestala ona djevojka tako puna života, koja se svaki dan sa osmjehom željno iščekivala? Da stvar bude još gora, ako je to ikako moguće, misli Martina, pomalo žaleći samu sebe, svoju slabost, sve je počelo kao u bajci...

 

   Upoznala je Igora na prvoj godini studiranja i zaljubila se u njega svom snagom neiskusne mladosti. Od tog dana, svi su ostali muškarci prestali postojati: za Martinu je sunce izlazilo i zalazilo sa njenim Igorom. Nije završila studij: zatrudnjela je na trećoj godini, napustila studij, nekako maglovito obećavajući samoj sebi, da će se uskoro, čim malo srede situaciju, vratiti na faks, potruditi se i diplomirati. Nikada to obećanje dano samoj sebi, nije mogla izvršiti. Uvijek je trebalo privesti kraju još ovo pa ono, pa će onda imati vremena za povratak na faks. Kad je njihova kćerkica napunila sedmu i krenula u školu, Martina je priznala samoj sebi da je gotovo sa njenim studiranjem: nikada se neće vratiti na studij i završiti započeto. Vrući val krivnje zažario joj tijelo, ali, to je za njih, za obitelj, pravdala se samoj sebi, jer o svojoj skrivenoj želji nije nikom govorila. Igor je uvijek naglašavao, kako je sasvim sposoban sam se brinuti za materijalne potrebe svoje male obitelji. Nije potrebno...

 

   Telefon zazvoni i prekine joj misli. Za trenutak nije shvaćala gdje se nalazi: još jednom pogleda na sat: sedam i deset! Igora nema! Uzdahnuvši i sa tim uzdahom jasno odavši svoje duševno stanje, Martina ustane i priđe telefonu.

   - Halo? - reče tiho, očekujući njegov glas.

   - Upravo sam vidjela Igora! - začuje glas svoje najbolje prijateljice Anite. - Pogodi gdje?

   - Ne moram pogađati - umorno reče Martina.

   - Naravno da ne moraš! - ljutiti joj glas njene prijateljice zabubnja u ušima. - Kurvin sin pije, provodi se, dok ti čamiš u kući! Zašto to trpiš? Zašto već jednom ne razbiješ tu farsu zvanom brak?

   - Molim te, Anita...

   - Što, molim te!? - Anita sad već viče i Martina u duhu vidi svoju prijateljicu zažarenog lica i bijesnih zelenih očiju. - Netko ti mora reći istinu! Koju ti znaš! Ali ne želiš je priznati samoj sebi!

   - Molim te, Anita...

   - Neću prestati! - praska Anita: Martina zna da je prijateljica odano voli, i da joj želi pomoći. - Poduzmi nešto! Zašto ništa ne poduzimaš?

   - Što da poduzmem? - malodušno pita Martina.

   I na zvuk njenog utučenog glasa, Anitino praskanje prestaje i ona sad govori tiho, umirujuće, svaka joj riječ zavijena u blagost.

   - Otiđi, Martina - šapuće Anita, ali se njen glas Martini čini jak poput praska groma: koliko li je puta razmišljala o tome? - Napusti, gada! Jer drugo sigurno nije! Otiđi! Nemaš još ni trideset, život je pred tobom! Napusti ga!

   - Prestani, Anita, molim te! Ničemu ne vode ovi razgovori!

   Ali Anita ne prestaje: govori i govori, ulijeva snagu u prijateljicu, za koju zna da joj nedostaje. Zna da je Martina dozvolila Igoru ono što se nikome ne smije dozvoliti: dozvolila mu da joj oduzme radost, da joj zarobi i tijelo i dušu, ubivši u njoj radost života. Zna da se Martina predala i Anita to ne shvaća, ne može shvatiti, odbija shvatiti!

   - Sutra ću doći do tebe u uobičajeno vrijeme - kaže joj na kraju razgovora: ono njeno "uobičajeno vrijeme" znači vrijeme kad joj je prijateljica sama, kad Igor sigurno nije u kući!

   - Dođi - odgovara Martina, spušta slušalicu i ogleda se oko sebe: sama! Ponovo je sama!

 

   Kad bolje razmisli, uvijek je sama! Od dana njene udaje biti sama postalo je način njenog života. Igor je bio odsutan, uvijek: prvo završavajući studij, a kasnije osnivanjem informatičke firme. Tu su uskočili njegovi roditelji, koji ništa nisu mogli odbiti sinu jedincu: velikodušnom svotom omogućili su mu dobar početak.

   - Ništa za našeg Igora nije suviše - rekla joj njegova majka, visoka i mršava, pažljivo i redovito njegovana žena u srednjim pedesetim godinama, koje je sa lakoćom i dostojanstveno nosila.

   - Uvijek je bio dobar sin! Zaslužio je to! - opravdao je poklon oveće svote njegov otac, koga, za razliku od njegove životne suputnice, život nije poštedio: sasvim sijed i izborana lica, kao da je glasno pričao svima o svom teškom životu na moru.

   Vrlo je brzo Martina shvatila: Igor je bio njihov život, živjeli su da bi njemu ugađali, a to su isto očekivali i od nje, jasno joj to dajući do znanja! Želi li biti iskrena, mora priznati da je to bila i njena želja. U početku. Ugađala mu, što je bolje znala i umjela, a on je, za uzvrat, zarađivao, štitio od neprilika, olakšavao joj život, kako je često i sam Igor znao reći.

   Jednog je jutro iz čista mira shvatila: ne štiti Igor nju ni od čega! Samo ju je izolirao od vanjskog svijeta! Podredio sebi, svojoj sebičnosti! Postala je njegova robinja! Drži je podalje ne iz želje da je štiti od surovog svijeta, već da bi je uvijek imao tamo gdje želi da ona bude! U kući! Njemu na raspolaganju! Uvijek! Bilo kada mu se prohtije, ona mu je tu na raspolaganju i tako mora biti!

   Zaprepastila se shvativši to: nije mogla pojmiti, kako prije nije uvidjela pravu istinu! Njegovu bezgraničnu i pohlepnu posesivnost! Nikada nije govorio "naše", nego uvijek "moje"! Nikada nije govorio "mi", nego uvijek "ja"! Ja želim! Ja hoću! Ja mislim! Njegove najomiljenije rečenice! Njene misli ga nisu zanimale: želje još manje! Bila je u kavezu, istina zlatnom, ali svejedno u kavezu! I po prvi put nakon što je upoznala Igora, požali za onom svojom dalekom i bezbrižnom djevojačkom slobodom. Koja joj se sad činila predivnom i nedostižnom!

   Te večeri, nakon njenog prosvjetljenja, kako je to nazivala u skrivenim, samo svojim mislima, povela je razgovor sa Igorom.

   - Ne znam što ti hoćeš! - odbio ju je on na samom početku razgovora. - Ja obavljam svoj dio posla i obavljam ga dobro, moraš priznati! Od tebe očekujem da svoj dio posla obavljaš isto tako dobro! Ni više ni manje!

  I to je bilo to! Kraj razgovora! Koji nije ni počeo! Svaki se razgovor svodio na obavljanje dužnosti! U Igorovom rječniku nisu više postojale riječi "ljubav", "poštovanje", "prijateljstvo": zamijenile su ih "posao" i "dužnost"! Zadovoljstva života tražio je na nekim njoj nedostupnim mjestima.

   A onda je jedne kasne večeri došao pijan i to je bilo najgore od svega! Uzeo ju je onako pijan, nasilnički, povređujući je, vrijeđajući je. Ruke mu bile posvuda, smrdljivi dah joj palio kožu, njegova težina ju gušila. Ono što je trebalo biti strast, postalo je gađenje. Ujutro je pokušala razgovarati o tome: sjedila je nasuprot njemu, a plavetnilo joj se ispod oka lijepo vidjelo, ali ga je Igor ignorirao. Udarac u usne: zaustavljanje protestnog krika! Krika boli!

   - Nemamo o čemu razgovarati! - prekinuo ju je u samom početku njenog blagog pokušaja. - Umišljaš svašta!

   - Ništa ja ne umišljam...

   - Umišljaš! - oštro je reagirao ustajući i odgurnuvši stolicu: pokret bijesa! - I dosta o tome! Razmažena si! Imaš sve što poželiš! Mnoge bi bile sretne na tvom mjestu! Ako poželim voditi ljubav...

   - Ljubav! - vrisnula je: nije se mogla suzdržati i nije je, u tom trenutku, bilo briga što će ih možda čuti kći, koja je iskoristila subotnje jutro za duže spavanje. - Silovanje! To je bilo silovanje! Ne ljubav! Nazovi to pravim imenom!

   U dva se duga koraka stvorio pred njom, nagnuo nad njom, a nešto u njegovom pogledu natjeralo ju je da zadrhti: ledena joj jeza zgrabila tijelo i tresla ga u ritmu neshvaćenog straha. Zar ga se mora toliko bojati? Događa li se ovo?

 

   Telefon ponovo zazvoni: ovaj put je to bila Mirna, njihova osmogodišnja  kći, koja se nalazila kod bake i djeda, Igorovih roditelja. Razgovor sa njom, osvježi Martinu i ona se gotovo razvedri.

   Smiješak joj i dalje lebdio na licu, dok je spuštala slušalicu, polako se pretvarajući u grč. Sjećanja na bezbrojne nasilne obljube ludim su joj ritmom prohujala, mogla ih je vidjeti, čuti, namirisati: postala su trajni i nerazdruživi dio njene patnje!

   Sirena automobila se oglasi: njihov znak! Martina sa grčem na licu ustane: njihov znak! Kakva ironija! Gdje su dani kad je željno očekivala taj prodorni zvuk? Zar nema više radosti za nju? Nikada više?

   Brzim hodom juri u kupaonicu i ispljuska lice ledenom vodom: pere izdajnički izraz lica, sakriva misli! Ne smije naslutiti o čemu je mislila! Nikako!

   Ruke joj blago podrhtavaju, osjeća se slabom, osluškuje napeto, poput progonjene srne, sva su joj čula napeta! Ključ u bravi, klik, zatvaranje vrata, sve to u njoj odjekuje višestrukom bukom, koja jača, postaje gromoglasna, koraci...koraci njegovi kroz hodnik gaze joj dušu i odjednom, evo ga, tu je, ispred nje, a tako daleko!

   - Male nema? - upita umjesto pozdrava.

   - Nema - odgovara i zna: pijan je jako, zaboravio je gdje mu je kći ovih dana. - Kod tvojih je.

   - Lijepo! - kaže on i osmjehuje, oči mu se mutno sjaje. - Imamo stan i noć samo za sebe.

   Prečula je nagoviještaj strave: postavlja tanjure za večeru, ali on joj prilazi i grubo hvata za mišicu.

   - Što je? - pita je posprdno i unoseći joj se u lice: dah mu je odvratan i ona okreće glavu. - Gadim ti se? Zašto okrećeš glavu?

   - Prvo večeraj, molim te - blago govori Martina: možda se uz večeru rastrijezni? - Pripremila sam ribu, baš onako kako ti voliš.

   - Ne želim ribu! Želim tebe!

   Grubo je hvata i gotovo odnosi do kauča: ne odupire se, ni malo. Naučila je da to ne pomaže, samo pojačava njegov bijes, a samim time čini sebi još veće zlo. Pušta ga da je svlači: ruke su mu nespretne, grube u nestrpljivosti.

   Martina je strpljiva. Misli joj mirne, tihe, neuzburkane: još ovaj put, nikada više nećeš, još samo ovaj put! Ponavlja to u sebi u ritmu njegovog gibanja: ništa ne osjeća, mir je ledeni posve zavladao njome.

   A kad je bilo gotovo i on se otkotrljao sa nje i onako pijan, poluobučen, zgužvane košulje i hlača spuštenih do koljena, gotovo istog trenutka zaspao, besramno se otkrivajući, ležeći na leđima, sa lijevim dlanom ispod glave, ona polako, pazeći da ga neki njen neoprezni pokret ne probudi, ustane, došeta do stola, dohvati dugački i veoma oštar nož, vrati se do njegovog zadovoljnog hrkanja, zastane, malo raširi noge i držeći dugačak nož sa objema rukama, visoko ga podigne u zrak.

 

   Film je bio dobar i Anita ga sa uživanjem gledala, sklupčana u fotelji, u mraku, u srebrnom odsjaju ekrana, kad mir naruši prodorna zvonjava na ulaznim vratima. Pitajući se, tko li je to ovako kasno, ponoć samo što nije nastupila, ustane i otvorivši vrata sasvim iznenađena,  ugleda Martinu. Blijeda lica, obučena u traperice, debelu i toplu maju, crni kaput, djeluje poput sablasti u slabo osvijetljenom hodniku.

   - Otišla sam - reče tiho. - Konačno sam to učinila!

   - Drago mi je - odgovori Anita, grli prijateljicu i vodi je u toplinu sobe, pomaže joj skinuti kaput, posjeda je, nudi čajem...Zaštitničko ponašanje.

   - Smjestila si se - kaže Anita, nakon sve te užurbanosti. - A sada mi polako sa svim detaljima, bez preskakanja, sve ispričaj! Ništa ne smiješ propustiti! Ništa!

   - Naravno - kaže Martina i počinje.

   Iz nje riječi, dugo i predugo potiskivane, konačno izlaze u podivljaloj bujici, ali govori tiho, bez naprezanja, mirno, ni trenutka ne gubeći nit.

   - A onda? - pita Anita: noge je podvila i uzbuđeno se naginje prema prijateljici. - Nisi valjda...

   - Nisam! Konačno sam se osjetila slobodnom i bez tog čina! Pljunula sam na njega, vratila nož na mjesto, istuširala se i došla ravno ovdje.

   - Dobro si učinila, Martina! Konačno, mogu reći, konačno.

   U polumraku tople sobe u hladnoj zimskoj noći, dvije se prijateljice osmjehuju jedna drugoj.

 

Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.