93. ORTHOCERAS

 

        Bio jedan orthoceras, koji je živio prije 360 milijuna godina u plitkomu, sve plićem moru sredozemlja. Dno morsko bilo je već vidljivo, to dno na kojemu će se u budućnosti dizati gradovi i džamije Maroka i Tunisa. Orthoceras je mislio da poslije njega više nema ničega.

        I kako je more postajalo sve plićim, tako su trilijarde orthocerasa pogibale u sve toplijoj vodi, i naposljetku prianjale i lijepile se za kamenje, ostavljajući na njemu svoj spiralni potpis.

        Taj jedan od trilijarde, o kojemu je priča, osjećao je svoje suplemenike kako ostaju upisani u kamenju, i ono nekoliko trenutaka koji su mu još preostali, nije razmišljao o smrti, o izumruću, o nestanku ogromnoga beskičmenog naroda, niti je poimao dolazak nekih novih, nogatih i krilatih naraštaja. Orthoceras je bio sav u trenutku, sav u sebi; bio je kao himalajski jogi, ili kao monah-samotnik kad dosegne vrh, kojemu stremi molitva i samozadubljenje; orthoceras je bio kao isposnik i pustinjak u času sveobuhvatnoga prosvjetljenja; jedina prava nesreća bila je što on to nije znao.

        Ostavio je jednu od najljepših opomena da je biti i ne znati da jesi, i ne uživati u tomu da znaš da jesi, ravno izumruću, koje se nadvija nad oholu vrstu dvonožaca.

 

 

        E PA SAD... PRETJERASMO, ALI NE SMETA.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)