11. ORLIĆEVA ŽRTVA

 

            Bila jedna orlica kakve su već orlice: prekrasna. Kad je letjela, krila su joj bila od istoka do zapada sunca. Kad je kliktala, sva su bića u sebi prepoznala čežnju za Bogom.

            Kao i sve orlice, jednoga je dana savila gnijezdo i ponizno sjedila na čudu snesenih jaja. A kad su se izlegli ptići goluždravčići, neumorno im je donosila hranu. Iznurena, predana svojoj zadaći, izmršavjela,  nikad moćnija.

            Ptići su rasli, sve gladniji, sve nemirniji. Sve im je teže bilo zadovoljiti kljun. Poslije izvjesnoga vremena orlica je započela posao svih drugih orlica: uklanjala je meko lišće kojim je bila obložila gnijezdo. Očerupala je gnijezdo, sve do trnja i golih grančica. Orlićima se nije svidjelo što u gnijezdu ima sve manje mjesta, i sve više trnovih uboda. Pištali su, prosvjedovali, zazirali od ruba gnijezda, ali su u pravi čas poispadali, potpomognuti majčinim kljunom. 

            Ostao je samo jedan, najmanji orlić. Skupio se u dnu gnijezda, i nije se micao. Nije ga zanimao rub gnijezda, ni let u visinama. Nenalik svim drugim orlicama, orlica je nepomično stražarila nad ovim ptićem, zaklanjajući ga krilima od sunca i kiše, donoseći mu ono malo potrebne hrane, čekajući da sazrije i njegov čas.

            Orlić joj jednoga dana rekne:

            “Utaman ti čekanje. Ja neću odrasti”.

            “Zar ne želiš poletjeti od istoka do zapada sunca? Zar ne želiš zapjevati orlovsku pjesmu? Zar ne želiš zaroniti u oblake, dignuti se nad oluje”? kliktala je orlica.

            “Sve sam to već vidio”, reče orlić mirno. “Ja hoću nešto više. Nešto što još nisam vidio, i što je najljepše. Za to nešto dajem svoja dva krila. Da, zbog toga mi nisu izrasla krila - sakat sam, jer tako hoću”.

            Orlica se skamenila, jer nikada nije čula da orao ne želi letjeti.

            “Je li ovo jaje uopće izašlo iz mene”? mislila je. “Ili ga je neka niskoletna ptica podmetnula”?

            Naravno, do visine orličina gnijezda nije ni mogla ni smjela uzletjeti nijedna druga ptica, osim orla. Njezin sakati potomak mirno ju je pogledao i rekao:

            “Nema sumnje, ti si me snijela. Ali ja nisam ti. A nisam ni kao ti. Moj je let drukčiji od tvojega. Zato ti savjetujem da kreneš putem svih orlova, i da me što prije zaboraviš“.

            Ali orlica, ma koliko bila kao sve druge orlice, nije mogla napustiti svojega orlića beskrilca. I dalje je bdjela nad njim, nadajući se da će se on, ipak, vratiti u svoj rod i u svoju orlovsku narav. No bogaljčić je i dalje čučao u dnu gnijezda, ne pokazujući nimalo zanimanja za golem okolni prostor, kojega su tu i tamo presijecali čeznutljivi krikovi.

            Iz dana u dan je slabio. Odbijao je hranu, koju je i dalje donosila. Jednoga dana, glavica mu je klonula, nožice se ispružile. Ispijehnuo je. Orlica ga uze u kljun, podiže do ruba gnijezda, i gurne ga u dubinu, ispustivši pritom najstrašniji, najžalosniji krik – krik od kojega se modrina naježila, a oblaci poletjeli na sve strane.

            Tjelešce orlića padalo je u dubinu satima. Orlica je nepomično sjedila na praznomu gnijezdu, gledajući u dubinu. Ona više nikada neće biti kao druge orlice. Odsada će biti orlica samotnica, koja se više ne zanosi kliktajem mužjaka, pa stoga ni ne savija gnijezdo. Nije znala koliki je blagoslov donio orlić u njezin život.

Jer tim je odricanjem zaslužila da se rodi kao žena, i da između svih ljudi na zemlji prepozna svojega orlića nad orlovima.

 

 

U nesmiljenu lancu sna naiđe milosna karika buđenja.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (neobjavljeno)