Stalno nešto promatram..osluškujem….Čini mi se da se zabuljim satima..fiksiram ..pa letim do oblaka…a onda slobodan pad koji traje  cijelu vječnost..Onu kad čujem otkucaje sata i lupanje vlastitog srca…Za to vrijeme moja se  duša ugodno  smjesti na stolici preko puta zatvorenih očiju …i šuti…

U toj nijemoj tišini čujem njezino disanje…Duboki  udah i lagani, dugi  izdisaj…Povukla se u samoću , totalnu izolaciju i meditira….A onda savim iznenada…. niotkuda, progovara:

“Ne pitaj ništa. Samo me slijedi.”

“Hmmm, lako je to reči. U meni toliko pitanja…” ….odgovaram

“Stavi ih na papir, riječ po riječ…”

“Ne mogu pronaći riječi.Negdje je zapelo.”…branim se….

« Budi strpljiva. One su tu ..samo ih pusti da se same nižu….Bez prisile… «  odgovara tiho….a onda opet zašuti...

Minute prolaze…Čujem buku automobila što jure ulicom nizbrdo.Kroz nju nazirem cvrkut ptica sa obližnjeg drveća…Pogled mi padne na prozorsku dasku suncem okupanu. Nanizane orhideje , davno ocvale, mlohavih listova već u opadanju…

I gle…U toj dugoj šutnji jedna je procvala ljubičastim cvjetovima…

“Nemoguće” kažem na glas…

“O da, moguće je ..”javi se duša …

“Kako? Do nedavno izgledalo je da su umrle…tiho..lagano izdahnule”…kažem u nevjerici…

“Vrijeme čini svoje” …odgovara duša…”… i ova tišina. Trenuci oni u kojima se raste i sazrijeva…obnavlja iznutra…daleko od pogleda.”

Da, mislim si ..Moja je duša uvijek korak naprijed,,,ja kaskam umornog koraka,glavom punom pitanja…Pogledam ju kradomice. Još uvijek zatvorenih očiju ona se smiješi…zadovoljna…

Duboki uzdah..pa lagani ,  dugi izdisaj….

U jednom je trenutku dostignem… dišemo istim ritmom…opušteno…..Sat i dalje odbrojava neko svoje vrijeme. Ne brinem do kuda će me odvesti….

U meni nešto navire,buja… Rijeka riječi poteče….a duša prošapće:

“Jesu li to pitanja?”

“Ne….Ona su postala nevažna…Tajna je u ovom   cvijetu na prozoru”…odgovaram između napisanih redova